Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjeDa li postoje neka ograničenja da javno preduzeće ili privredno društvo kome je na lokalu poverena funkcija (delatnost) upravljača puta, prema potrebi angažuje treća lica koja izvršavaju pojedine poslove u okviru delatnosti upravljača?
U osnovi, javno preduzeće kome je nadležna JLS poverila delatnost upravljača puta, nije obavezano da poseduje sopstvene kadrovske i tehničke kapacitete kojima obavlja poslove u okviru poverene delatnosti. Poveravanje delatnosti podrazumeva samo da je činom poveravanja javno preduzeće preuzelo sve obaveze koje sleduju upravljaču puta i da je dužno da obavlja sve poslove upravljača koji su decidirano pobrojani u članu 9, stav 2. Zakona o putevima. Drugim rečima, Zakon insistira na tome da jedno određeno pravno lice u svojstvu upravljača puta preuzima punu odgovornost, te zavisi od njegovog kapaciteta da li će odgovoriti tim obavezama tako što će pojedine poslove uraditi sopstvenim snagama ili će ih završiti tako što će angažovati treća lica. Sa druge strane, ako JP kojem je poverena funkcija upravljača puta, vrši i poslove održavanja puteva mora ispunjavati uslove propisane članom 8a. Zakona o komunalnim delatnostima ("Sl. glasnik RS", br. 88/2011, 104/2016 i 95/2018) i Uredbom o načinu i uslovima za otpočinjanje obavljanja komunalnih delatnosti ("Sl. glasnik RS", br. 13/2018, 66/2018 i 51/2019).
Da li javno preduzeće može uz neku drugu delatnosti koja mu je poverena, istovremeno da obavlja i delatnost upravljača puta?
Nedvosmisleno se može reći da nema zakonskih smetnji, odnosno da ni na koji način nije protivzakonito da jednom javnom preduzeću kome je jedinica lokalne samouprave poverila obavljanje jedne ili više komunalnih delatnosti, ta ista jedinica lokalne samouprave poveri i obavljanje delatnosti upravljača puta. Kao što su komunalne delatnosti u smislu Zakona o komunalnim delatnostima delatnosti od opšteg interesa, tako je i delatnost upravljača puta u smislu Zakona o putevima delatnost od opšteg interesa (član 9 stav 1), a broj delatnosti koje jedinica lokalne samouprave poverava javnom preduzeću zavisi isključivo od potreba i koncepta kojim se ta JLS rukovodi prilikom donošenja odluka.
Da li JLS može da funkciju i delatnost upravljača puta poveri društvu kapitala ili preduzetniku koji posluje sa 100% ili većinski privatnim kapitalom?
Zakon dozvoljava mogućnost poveravanja ove delatnosti privrednim društvima sa kapitalom u privatnoj svojini, odnosno preduzetniku samo ako je poveravanje izvršeno u skladu sa zakonom kojim se uređuje javno-privatno partnerstvo, a samim tim je isključena mogućnost da se delatnost poveri po proceduri javnih nabavki na neki kraći rok od godinu ili dve dana.
Da li funkciju upravljača puta može da vrši organ uprave jedinice lokalne samouprave neposredno?
Organ uprave jedinice lokalne samouprave ne može da vrši funkciju upravljača puta. U članu 10. stav 4 Zakona o putevima propisano je da „Delatnost upravljanja opštinskim putevima, ulicama i nekategorisanim putevima, koji nisu deo državnog puta I i II reda, može da obavlja javno preduzeće, odnosno društvo kapitala čiji je jedini vlasnik jedinica lokalne samouprave, kao i drugo društvo kapitala i preduzetnik, kome je nadležni organ jedinice lokalne samouprave poverio obavljanje delatnosti upravljanja opštinskim putevima, ulicama i nekategorisanim putevima, u skladu sa zakonom kojim se uređuje javno-privatno partnerstvo i koncesije.“
Na koji način postupiti kada u preduzeću postoji određeni broj spornih i sumnjivih potraživanja, tj. da li sva ova potraživanjamogu da budu otpisana od strane Nadzornog odbora preduzeća, a sve u skladu sa zakonskim propisima?
Potraživanja koja se imaju po osnovu nenaplaćenih računa za izvršene komunalne usluge, su deo imovine preduzeća. Preduzeće je prvo srazmerno izvršenoj usluzi imalo direktne troškove vezane za vršenje same delatnosti (isporučenu toplotnu energiju), da bi zatim zbog neodgovornog odnosa potrošača koji nije ispunio svoju obavezu, bilo dodatno finansijski opterećeno dospećem obaveze za PDV koje dospevaju na ukupan fakturisani iznos, kao i sa troškovima opominjanja i utuženja.
Odluke o sudbini sumnjivih i spornih potraživanja treba dakle posmatrati pre svega u kontekstu raspolaganja sa obrtnom imovinom preduzeća.
U smislu propisa o računovodstvu, nema smetnji da se na propisan način, na kraju izvrši trajni otpis jednog dela potraživanja koja nije bilo moguće naplatiti. Kako ovaj otpis u godini u kojoj se vrši u celini tereti rashode preduzeća, a čime se umanjuje osnovica za oporezivanje dobiti, celu proceduru treba sprovoditi sa posebnom pažnjom i na bazi verodostojne dokumentacije iz koje se nesporno može utvrditi da su pre donošenja odluke nadležnog organa preduzeća iscrpljena druga sredstva. U konkretnom slučaju, posledice oduzimanja imovine izvršnog dužnika i pretpostavka da bi on time bio doveden u težak položaj, po računovodstvenim standardima ne bi bili dovoljni za argumentovanje odluke o otpisu duga.
Generalno gledano, za bilo koji spor uvek je poželjno da stranke u sporu ne koriste krajnja sredstva, već da se sporne situacije prevazilaze nekom vrstom sporazuma ili poravnanja. Drugim rečima sporazumno rešavanje sporova je uvek moguće i uvek dobrodošlo, a to se može odnositi i kada je reč o prinudnoj naplati.
Po Zakonu o izvršenju i obezbeđenju, moguće je sporazumno odložiti izvršenje (članovi 120-127. Zakona), a moguće ga je i potpuno obustaviti. Tako se na primer u članu 65. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju kaže da „izvršni poverilac može u toku celog izvršnog postupka, pa i posle pravnosnažnosti rešenja o izvršenju, da povuče predlog za izvršenje bez pristanka izvršnog dužnika.“ U narednom drugom stavu istog člana kaže se da se „u tom slučaju izvršni postupak obustavlja.“
Dakle, nije sporno da preduzeće u interesu mirnog rešavanja sporova po zakonom predviđenoj proceduri može i potpuno odustati od nekog potraživanja. Otvorena su jedino pitanja (1) razloga zbog kojih se donosi odluka o potpunom otpisu potraživanja ili o obustavi izvršnog postupka i (2) nadležnosti za donošenje takve odluke.
Pretpostavljamo da je po ovom pitanju nadležan Nadzorni odbor vašeg preduzeća, a moguće je (ima takvih primera) da kada se radi o imovini veće vrednosti, odluku o otpisu treba da donese nadležni organ jedinice lokalne samouprave u svojstvu osnivača preduzeća ili da je potrebna saglasnost na odluku Nadzornog odbora.
Međutim, bez obzira na to ko je nadležan za donošenje odluke, što se utvrđuje uvidom u osnivački akt ili statut preduzeća, razlozi zašto se odluka tog tipa predlaže treba da budu jasni i jasno obrazloženi.
Ukoliko postoji prostor za odlaganje ili obustavu izvršenja, a ne i za potpuni otpis potraživanja, u tom slučaju za eventualni pristanak za odlaganje izvršenja mišljenja smo da bi bilo dovoljno samo da se izvršni dužnik po tom pitanju zvanično obrati (dopis, e-mail) iz čega bi se mogla sagledati težina posledica oduzimanja njegove imovine. U zavisnosti od sadržaja tog obraćanja, moguće je da to bude dovoljan razlog da Nadzorni odbor preduzeća donese odluku o potpunoj obustavi postupka izvršenja.