Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjePrilikom izrade Javnog poziva za sufinansiranje projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja iz budžeta opštine na koji način se određuje najveći iznos koji se može odobriti po projektu?
Način obezbeđivanja i raspoređivanja sredstava za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja propisan je Zakonom o javnom informisanju i medijima („Sl. glasnik RS“, br. 83/14, 58/15 i 12/16 - autentično tumačenje), kao i Pravilnikom o sufinansiranju projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja („Sl. glasnik RS“, br. 16/16 i 8/17).
Članom 17. Zakona o javnom informisanju i medijima, propisano je da Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave obezbeđuje iz budžeta deo sredstava za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja i raspoređuje ih na osnovu sprovedenih javnih konkursa i pojedinačnim davanjima, na osnovu principa o dodeli državne pomoći i zaštiti konkurencije, bez diskriminacije. Za pojedinačna davanja može se opredeliti najviše 5% sredstava od ukupno opredeljenih sredstava za ostvarivanje javnog interesa putem javnih konkursa.
Članom 18. istog Zakona propisano je da se Konkurs raspisuje za projekte:
Iznos sredstava namenjenih projektima proizvodnje medijskih sadržaja ne može biti manji od 90% iznosa sredstava opredeljenih za konkurs.
Konkurs se raspisuje za sprovođenje projekata čija realizacija ne može biti duža od tri godine.
Članom 2. Pravilnika o sufinansiranju projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja propisano je da radi ostvarivanja javnog interesa u oblasti javnog informisanja, koji je definisan članom 15. Zakona o javnom informisanju i medijima, Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave, obezbeđuju iz svog budžeta sredstva za sufinansiranje projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja.
Dalje, članom 3. istog Pravilnika, propisano je da se sredstva iz člana 2. ovog pravilnika raspoređuju, u toku kalendarske godine, na osnovu sprovedenog javnog konkursa i na osnovu pojedinačnih davanja, u skladu sa pravilima o dodeli državne pomoći i zaštiti konkurencije, bez diskriminacije. Organ nadležan za poslove javnog informisanja Republike Srbije, autonomne pokrajine, odnosno jedinice lokalne samouprave, koji dodeljuje sredstva, prilikom sprovođenja javnog konkursa i pojedinačnog davanja, vodi računa o strateškim opredeljenjima države u oblasti javnog informisanja.
Članom 4. Pravilnika, propisano je da odluku o konkursima koji se raspisuju u toku kalendarske godine, donosi organ nadležan za poslove javnog informisanja na republičkom, pokrajinskom, odnosno lokalnom nivou.
Članom 9. Propisano je da Javni poziv za učešće na konkursu sadrži:
Članom 15. stav 1. Pravilnika, propisano je da od ukupno opredeljenih sredstava za konkurs, najmanje 90% iznosa sredstava mora biti namenjen projektima proizvodnje medijskih sadržaja, a najviše 10% iznosa sredstava može biti namenjen projektima organizovanja i učešća na stručnim, naučnim i prigodnim skupovima, kao i projektima unapređivanja profesionalnih i etičkih standarda u oblasti javnog informisanja.
Stavom 2. predviđeno je da procenat opredeljenih sredstava za namene iz stava 1. ovog člana, utvrđuje organ koji raspisuje konkurs, odlukom kojom se raspisuje konkurs.
Na osnovu svega napred navedenog može se zaključiti da se sredstva za sufinansiranje projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja obezbeđuju Odlukom o budžetu jedinice lokalne samouprave. Navedena sredstva raspodeljuju se putem javnog konkursa. Javni poziv za učešće na konkursu sadrži, između ostalog, najmanji i najveći iznos sredstava koji se odobravaju po projektu. Obzirom da način određivanja ovih iznosa nije propisan, u praksi bi oni trebalo da se određuju na osnovu analize potreba jedinice lokalne samouprave za određenim medijskim sadržajima, analize troškova produkcije određenih medijskih sadržaja za koje su dodeljena sredstva po konkursima u ranijim godinama, kao i ukupno raspoloživih odnosno planiranih sredstava za sufinansiranje projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja. Navedene analize vrši nadležna služba/odeljenje gradske/opštinske uprave koja sastavlja predlog teksta konkursa i dostavlja ga opštinskom/gradskom veću na razmatranje. Konačan tekst konkursa, odnosno odluku o konkursu, donosi organ nadležan za poslove javnog informisanja na lokalnom nivou (u većim JLS postoji npr. poseban Sekretarijat za informisanje u okviru uprave kao nadležnog organa, zatim u većini JLS prema našem uvidu ovakve odluke donosi i objavljuje opštinsko/gradsko veće, a ima primera gde to čini i skupština JLS).
Da li škola rezervnih vojnih oficira može biti vrednovana, tretirana kao viša školska sprema za zaposlenog u opštinskoj upravi na poslovima planiranja i odbrane? Lice koje te poslove obavlja ima završenu gimnaziju.
Zakonom o vojnom obrazovanju („Sl. glasnik RS“, br. 36/2018) i to članom 7. je propisano:
„Visoko vojno obrazovanje ostvaruje se školovanjem na strukovnim studijama i akademskim studijama prvog, drugog i trećeg stepena, u okviru obrazovno-naučnih polja, kao i kroz osnovna, primenjena i razvojna istraživanja u naučnim oblastima od značaja za odbranu i Vojsku Srbije.
Visoko vojno obrazovanje realizuje se integrisanjem obrazovne i naučnoistraživačke delatnosti radi stalnog unapređenja kvaliteta nastave i usavršavanja naučnoistraživačkog i stručnog rada od značaja za odbranu i Vojsku Srbije.
Vojne visokoškolske ustanove obavljaju i ekspertsko-konsultantsku delatnost, učestvuju u izradi nastavno-obrazovne literature, a mogu obavljati i druge poslove kojima se komercijalizuju rezultati naučnog i istraživačkog rada, pod uslovom da se navedenim delatnostima ne ugrožava kvalitet nastave i osnovna delatnost vojnih visokoškolskih ustanova“.
Prema odredbama istog Zakona vojne visokoškolske ustanove su Univerzitet i fakultet. Univerzitet odbrane je samostalna visokoškolska ustanova koja obavlja delatnost visokog vojnog obrazovanja kroz studije prvog, drugog i trećeg stepena iz više naučnih oblasti u okviru obrazovno-naučnih polja, u skladu sa dozvolom za rad, osnivačkim aktom i Zakonom o visokom obrazovanju.
Vojna akademija je visokoškolska jedinica u sastavu Univerziteta odbrane koja izvodi studijske programe u skladu sa dozvolom za rad, programe usavršavanja i programe vojno stručnog osposobljavanja, u skladu sa osnivačkim aktom i ovim zakonom.
Medicinski fakultet VMA je visokoškolska jedinica u sastavu Univerziteta odbrane koja izvodi studijske programe u polju medicinskih nauka, u skladu sa dozvolom za rad, i programe vojno stručnog osposobljavanja u skladu sa osnivačkim aktom i zakonom.
Vojno stručno osposobljavanje, u smislu ovog zakona, podrazumeva programe obuke za rezervne oficire Vojske Srbije, kandidata za prijem u profesionalnu vojnu službu i stranih državljana. Dakle, u slučaju rezervnih oficira organizuje se stručno osposobljavanje, ali se sticanje zvanja rezervnog oficira ne može izjednačiti sa sticanjem visokog vojnog obrazovanja.
Odredbama Zakona o vojnim školama i vojnim naučnoistraživačkim ustanovama („Sl. list SRJ“, br. 80/94, 85/94 - ispr. i 74/99 i "Sl. list SCG", br. 44/2005), i to članom 12., koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o vojnom obrazovanju, je propisano:
„Visoka vojna škola, pored školovanja i usavršavanja iz člana 9. stav 1. ovog zakona, organizuje i školovanje za rezervne oficire Vojske Jugoslavije.
Školovanje za rezervne oficire traje onoliko vremena koliko iznosi vojni rok lica upućenog u školu za rezervne oficire.
Kandidati za rezervne oficire su lica sa stečenim visokim obrazovanjem“.
Dakle, shodno odredbama ovog Zakona, koje su u međuvremenu prestale da važe, uslov za kandidata za rezervnog oficira je da je već reč o licu sa stečenim visokim obrazovanjem.
Shodno zakonskim odredbama okončanje programa škole rezervnih oficira ne može da bude izjednačeno sa sticanjem visoke stručne spreme.
Za člana Veća izabran je penzioner, da li on može ostvarivati pravo na punu naknadu za vršenje funkcije člana Veća ili samo pravo na razliku između naknade i penzije?
Potrebno je mišljenje u vezi primene člana 48. Zakona o opštem upravnom postupku i postavljanju privremenog zastupnika licu u inostranstvu sa nepoznatom adresom odnosno boravištem. Da li privremeni zastupnik mora da bude advokat ili pak može da bude drugo lice (npr. diplomirani pravnik). Te ukoliko organ opštine postavi privremenog zastupnika u cilju daljeg vođenja upravnog postupka i ukoliko mora biti postavljen advokat, ko snosi troškove za angažovanje istog i po kom principu se isti bira iz redova advokata na teritoriji opštine. Obzirom da organ vodi postupak vezan za povraćaj imovine te je pravni sledbenik sa nepoznatim boravištem u inostranstvu, da li se ovaj postupak može smatrati „hitnom stvari“ te u tom smislu organ mora da postavi zastupnika?
Zakon o opštem upravnom postupku u članu 48. ostavlja mogućnost da se u postupcima koji su hitni i gde se radnje moraju preduzeti, da se licu nepoznatog prebivališta ili boravišta postavi privremeni zastupnik kome se daju ovlašćenja za postupanje u postupku sve dok se stranka, njen zakonski zastupnik ili punomoćnik ne pojave.
Pritom Zakon o opštem upravnom postupku ne precizira ko može imati svojstvo privremenog zastupnika, i da li to mora biti lice iz reda advokata, tako da je dosadašnja praksa u postupanju prvostepenih organa bila da se takvim strankama za privremenog zastupnika postavi i službeno lice u organu, s tim da to lice ne sme biti ovlašćeno za donošenje (potpisivanje) samog rešenja u konkretnom upravnom postupku, odnosno da ne radi u svojstvu obrađivača konkretnog predmeta. S tim u vezi za privremenog zastupnika možete postaviti službeno lice, diplomiranog pravnika koji je angažovan u lokalnoj samoupravi, pod uslovom da ne učestvuje ni u jednoj fazi konkretnog postupka. Rešenje o postavljenju se mora objaviti na oglasnoj tabli.
Zatim, pitanje troškova postupka, u koje spada i nagrada privremenog zastupnika kao i ko snosi troškove postupka takođe je regulisano u zakonu. Jasno nam je da stranke same snose troškove radnji koje preduzimaju, dok organ snosi redovne troškove postupka. Međutim, u slučaju da postavite privremenog zastupnika u predmetu koji se tiče vraćanja oduzete imovine troškove postavljenja privremenog zastupnika snosićete sami, tako da ukoliko rešite da postavite privremenog zastupnika važno je da za privremenog zastupnika postavite službeno lice u okviru organa, na način kako je objašnjeno u prethodnom stavu, gde će nagrada biti daleko manja u odnosu na troškove angažovanja advokata.
U konkretnom predmetu vraćanja poljoprivrednog zemljišta ima potrebe postavljati privremenog zastupnika stranci čije prebivalište ili boravište nije poznato, neophodno je posmatrati dve situacije. Prva situacija je da li je stranka nepoznatog prebivališta jedini naslednik ranijeg vlasnika, dok je druga situacija da li se radi o suvlasniku, odnosno da li su adrese ostalih suvlasnika poznate organu. U prvoj situaciji, ako se radi o jedinom nasledniku ranijeg vlasnika, preporuka je da se postavi privremeni zastupnik takvom licu, do trenutka pojavljivanja pred organom.
U drugoj situaciji ako se radi o suvlasniku gde su adrese ostalih suvlasnika poznate organu potrebno je nastaviti postupak i doneti rešenje bez postavljanja privremenog zastupnika jer se prema odredbama člana 15. Uredbe za sprovođenje Zakona o načinu i uslovima priznavanja prava i vraćanju zemljišta koje je prešlo u društvenu svojinu po osnovu poljoprivrednog zemljišnog fonda i konfiskacijom zbog neizvršenih obaveza iz obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda („Službeni glasnik RS”, br. 41/91, 44/91 - ispravka, 4/92, 8/97 - US, 103/03 – US) propisuje da ako zaostavština nije raspravljena, a nije sporno da su podnosioci zahteva jedini naslednici i koji deo svaki od njih nasleđuje, komisija će odlučiti o vraćanju zemljišta prema njihovim naslednim delovima.
S tim u vezi stranka koja nije prisutna neće izgubiti pravo da srazmerno svom naslednom delu ostvari pravo na povraćaj, tako da u tom slučaju dovoljno je da se rešenje objavi na oglasnoj tabli organi i nije neophodno da se postavlja privremeni zastupnik i prave troškovi za organ u postupku.
Poreski obvzenik se duži naknadom za zaštitu životnu sredinu od 2010. godine i do danas nema plaćanja a porezom na imovinu se duži od 2013. godine i isto nema uplata. U julu je poslata opomena za plaćanje, na koju je uložio prigovor zbog zastarelosti. Šta uraditi u konkretnom slučaju? Da li slanje opomene prekida zastarelost i apsolutnu i relativnu, iako nakon opomene ništa više nije rađeno? U vezi pripisa dugovanja na naslednike, da li se može bez rešenja o nasleđivanju pripisati dug licima ukoliko se u postupku kontrole utvrdi da su zaduženi za isti objekat i vode se na toj adresi?
Odredbom člana 1. stav 1. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji propisano je uređivanje postupka utvrđivanja, naplate i kontrole javnih prihoda na koje se ovaj zakon primenjuje, zatim prava i obaveze poreskih obveznika, registracija poreskih obveznika i poreska krivična dela i prekršaji.
Odredbom člana 2a stav 1. ZPPPA propisano je da se ovaj zakon primenjuje i na izvorne javne prihode jedinica lokalne samouprave koje te jedinice utvrđuju, naplaćuju i kontrolišu u javnopravnom odnosu, kao i na sporedna poreska davanja po tim osnovama, uključujući i izvorne javne prihode koje jedinice lokalne samouprave utvrđuju, naplaćuju i kontrolišu u postupcima u kojima donose poreske upravne akte, kao i druge akte u upravnom postupku.
Odredbama člana 114. ZPPPA propisano je da pravo na utvrđivanje i naplatu poreza i sporednih poreskih davanja zastareva za pet godina od dana kada je zastarelost počela da teče.
Saglasno navedenom, pravo nadležnog poreskog organa na naplatu poreske obaveze zastareva za pet godina od dana kada je zastarelost počela da teče, tj. od prvog dana naredne godine od godine u kojoj je ta obaveza poreskog dužnika dospela za plaćanje.
Apsolutna zastarelost - Pravo na utvrđivanje, naplatu, povraćaj, poreski kredit, refakciju, refundaciju kao i namirenje dospelih obaveza putem preknjižavanja poreza, uvek zastareva u roku od deset godina od isteka godine u kojoj je porez trebalo utvrditi ili naplatiti, odnosno u kojoj je izvršena pretplata, osim ako ovim zakonom nije drukčije propisano. Pravo na naplatu poreske obaveze uvek zastareva u roku od deset godina od isteka godine u kojoj je porez trebalo naplatiti , osim u slučajevima iz člana 114z ZPPPA, kada zastarelost ne teče za vreme od pokretanja upravnog spora do pravosnažnosti sudske odluke, za vreme kada je drugim zakonom propisano da se poreski postupak ne može otpočeti, odnosno da se započeti poreski postupak prekida , za vreme kada je plaćanje dugovanog poreza odloženo.
Nadležni organ po isteku roka od 10 godina po službenoj dužnosti, donosi rešenje o prestanku poreske obaveze, odnosno o prestanku prava na povraćaj, poreski kredit, refakciju, refundaciju, kao i na namirenje dospelih obaveza putem preknjižavanja poreza, zbog zastarelosti.
Što se tiče prekida roka zastarelosti, ukoliko je nadležni poreski organ protiv poreskog dužnika preduzimao radnje u cilju naplate poreske obaveze, (u vašem slučaju poslata opomena poreskom obvezniku za neizmirene obaveze) rok zastarelosti prava na naplatu se prekidao svakom radnjom poreskog organa preduzetom protiv poreskog dužnika u cilju naplate i posle prekida počinjao da teče iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida nije se računalo u zakonom određen rok za zastarelost.
Vreme trajanja zastoja zastarelosti ne računa se ni u apsolutni rok za zastarelost.
Sam obveznik može istaći zahtev za utvrđivanje zastarelosti u bilo kojoj fazi poreskog postupka, pri čemu se o zastarelosti odlučuje poreskim upravnim aktom posmatrajući stanje na karticama poreskog obveznika u poreskom računovodstvu na dan dostavljanja zahteva o prestanku poreske obaveze po osnovu zastarelosti.
U konkretnom slučaju u poreskom postupku kada računate period zastarelosti (relativna ili apsolutna) važno je voditi računa da li je predmetna obaveza za koju dužite poreskog obveznika bila obuhvaćena pod mirovanje glavnog poreskog duga i kamate u skladu sa Zakonom o uslovnom otpisu kamata i mirovanju poreskog duga.
Na osnovu ovog zakona tadašnji glavni poreski dug, i za javne prihode koje utvrđuje, naplaćuje i kontroliše jedinica lokalne samouprave, koji nije izmiren do dana stupanja na snagu ovog zakona, mirovao je od 1. januara 2013. godine ili do 31.12.decembra 2014.godine u zavisnosti da li je u pitanju veliki ili mali poreski obveznik. U periodu od 1. novembra 2012. godine do kraja perioda mirovanja glavnog poreskog duga, prekida se zastarelost prava na naplatu poreskog duga, a period za koji je utvrđeno mirovanje poreskog duga ne uračunava se u rok zastarelosti. Za period mirovanja glavnog poreskog duga produžava se rok apsolutne zastarelosti tog duga.
Nadležni organ će prema tome na osnovu činjeničkog stanja u Zapisniku konstatovati pojedinačno za svaku poresku godinu, kao i obavezu da li je ili nije nastupila apsolutna ili relativna zastarelost.
Napominjemo da nadležni organ u svakom konkretnom slučaju proverava i utvrđuje činjenično stanje u pogledu predmetnih uplata, utvrđuje postojanje više ili pogrešno plaćenog poreza, da li je bilo prekida zastarelosti i da li je, u vezi sa tim, došlo do zastarelosti poreske obaveze.