Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjeNa koji način i kojim fizičkim licima utvrditi poresku obavezu poreza na imovinu na nepokretnosti, u slučajevima kada je utvrđeno na osnovu baze podataka da je poreski obveznik preminuo, da ne postoje ostavinska rešenja u bazi javnih beležnika, niti postoji podatak o licima koji su korisnici navedenih nepokretnosti, niti je poreski organ obavio terensku posetu i utvrdio na osnovu nje novo činjeničko stanje od značaja za oporezivanje?
Ispunjenje poreske obaveze u slučaju smrti fizičkog lica uređena je odredbama člana 22. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji. Smrću poreskog obveznika prestaje njegova poreska obaveza. Poresku obavezu preminulog lica ispunjavaju naslednici, u okviru vrednosti nasleđene imovine i u srazmeri sa udelom pojedinog naslednika, u momentu prihvatanja nasledstva.
Svi postupci u odnosu na preminulo fizičko lice se obustavljaju danom smrti u skladu sa članom 45. Zakona o opštem upravnom postupku. Ukoliko je poreski organ donosio akta u poreskom postupku nakon smrti poreskog obveznika, na njegov JMBG, doneta su neosnovano i potrebno ih je stornirati u poreskom računovodstvu.
Ukoliko nije bilo ostavinske rasprave i rešeno pitanje zaostavštine, od dana smrti, obveznik poreza na imovinu na prava na nepokretnosti preminulog obveznika je držalac nepokretnosti. Obaveza je, dakle, držaoca nepokretnosti da lokalnoj poreskoj administraciji prema mestu gde se nepokretnost nalazi, dostavi dokaz o smrti poreskog obveznika i da podnese poresku prijavu PPI-2 za utvrđivanje poreza na imovinu, na svoje ime.
Sama činjenica da će držaoci takvih nepokretnosti dobiti rešenja o utvrđivanju obaveze bez poreskog kredita na preminulo lice, u velikom broju slučajeva će uticati da držaoci, kao poreski obveznici, dođu u poreski organ da rasprave stanje i podnesu poresku prijavu na svoje ime.
Poreski organ može u postupku da preduzme i sledeće radnje radi utvrđivanja novog činjeničkog stanja značajnog za oporezivanje, i to :
- dostavi poziv na adresu nepokretnosti;
- od nadležnog suda zatražiti dostavljanje ostavinskog rešenja ili podatka da li je podnet zahtev za pokretanje ostavinske rasprave;
- pošalje dopise drugim organima i organizacijama čije usluge koriste građani opštine koji bi mogli da pomognu u prikupljanju podataka koji su od značaja za postupak (EDB, PTT, komunalna preduzeća i sl.);
- odlazak na teren.
Shodno navedenom, preporuka je da poreski organ sačini službenu belešku o utvrđivanju činjeničnog stanja od značaja za oporezivanje, u kojoj će konstatovati i oceniti dokaze kojima raspolaže u smislu utvrđivanja tačnog stanja i utvrđivanja obaveza obveznicima koji imaju oporeziva prava.
Stranica sa pitanjima i odgovorima iz oblasti rada lokalne poreske administracije organizuje se kroz saradnju projekta „Institucionalna podrška SKGO-treća faza“ koji sprovodi SKGO i programa „Reforma poreza na imovinu“ koji sprovodi HELVETAS, a koje podržava Švajcarska Vlada.
Da li objekte koji su u najvećem broju slučajeva potpuno otvoreni (nadstrešnica) i služe u svrhu rezanja građe (bansek) treba razvrstavati u poslovne zgrade ili u pomoćne objekte za svrhu utvrđivanja poreza na imovinu?
Zakon o porezima na imovinu odredbama člana 6b definiše pojam pomoćnih objekata.
Pomoćni objekti su:
(1) samostalni objekti koji ne služe za stanovanje ili obavljanje delatnosti i ne razvrstavaju se u objekte iz člana 6a stav 1. tač. 5) do 7) ovog zakona, i to:
- pomoćni objekti koji nisu zgrade (bunari, bazeni, rezervoari, cisterne i sl.);
- pomoćne zgrade (prizemne zgrade i zgrade čija je podna površina ispod površine zemlje) koje su u funkciji stambenog, odnosno poslovnog objekta, koji je izgrađen na istom zemljištu (kotlarnice, podrumi, šupe za smeštaj ogreva i sl.);
(2) ekonomski objekti, u skladu sa zakonom kojim se uređuju planiranje i izgradnja;
(3) nadstrešnice osnove preko 10 m2 koje su samostalni objekti.
Ako objekat čini više posebnih celina koje se mogu svrstati u različite grupe, svaka posebna celina u okviru objekta se, za potrebe utvrđivanja poreza na imovinu, svrstava u odgovarajuću grupu nepokretnosti.
Shodno navedenom, ukoliko objekat služi za obavljanje delatnosti ne bi mogao da se razvrsta u grupu “garaže i pomoćni objekti”.
Stranica sa pitanjima i odgovorima iz oblasti rada lokalne poreske administracije organizuje se kroz saradnju projekta „Institucionalna podrška SKGO-treća faza“ koji sprovodi SKGO i programa „Reforma poreza na imovinu“ koji sprovodi HELVETAS, a koje podržava Švajcarska Vlada.
Poreski obveznik je 2009. godine zadužen za samodoprinos prema zaradama zaposlenih. U 2016. godini mu je uručeno rešenje o prinudnoj naplati, s tim da nije bilo uplata za navedeno zaduženje. Da li je nastupila apsolutna zastarelost, s obzirom da je rešenje o prinudnoj naplati uručeno 2016. godine?
Prekid roka zastarelosti uređen je odredbama člana 114d Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji. Ova odredba u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji u primeni je od 08.07.2007. godine. Navedenim članom propisano je da se zastarelost prekida svakom radnjom Poreske uprave – poreskog organa, preduzetom protiv poreskog dužnika u cilju utvrđivanja i naplate poreza i sporednih poreskih davanja, odnosno radnjom poreskog obveznika preduzetom u cilju ostvarivanja prava na povraćaj, poreski kredit, refakciju i refundaciju, kao i namirenje dospelih obaveza putem preknjižavanja i povraćaj sporednih poreskih davanja. Posle prekida zastarelost počinje teći iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u rok za zastarelost.
Odredbama člana 114ž Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji koji je u primeni od 27.03.2009. godine definisana je apsolutna zastarelost. Pravo na utvrđivanje, naplatu, povraćaj, poreski kredit, refakciju, refundaciju, kao i namirenje dospelih obaveza putem preknjižavanja poreza, uvek zastareva u roku od deset godina od isteka godine u kojoj je porez trebalo utvrditi ili naplatiti, odnosno u kojoj je izvršena preplata.
Članom 114z Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji koji je uveden od 04.07.2014. godine i izmenjen od 01.01.2016. godine, propisuje se zastoj zastarelosti prava na utvrđivanje i naplatu poreza i sporednih poreskih davanja.
Zastarelost prava Poreske uprave na utvrđivanje i naplatu poreza i sporednih poreskih davanja ne teče:
Vreme trajanja zastoja zastarelosti produžava apsolutnu zastarelost. Shodno navedenom, radnja dostavljanja rešenja o prinudnoj naplati 2016. godine ne produžava apsolutnu zastarelost.
Stranica sa pitanjima i odgovorima iz oblasti rada lokalne poreske administracije organizuje se kroz saradnju projekta „Institucionalna podrška SKGO-treća faza“ koji sprovodi SKGO i programa „Reforma poreza na imovinu“ koji sprovodi HELVETAS, a koje podržava Švajcarska Vlada.
Poreski obveznik je izjavio žalbu na rešenje o utvrđenoj obavezi za porez na imovinu fizičkih lica, zatim je od podnete žalbe odustao. U skladu sa članom 148. stav 2. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, donosi se Zaključak o obustavljanju postupka. Da li je ispravno primeniti i član 146. Zakona o upravnom postupku, kojim je propisan zaključak, kao i da li na ovaj zaključak stranka ima pravo žalbe? U konkretnom postupku žalilac nije bio uplatio taksu za žalbu i poslata mu je opomena, a on je odustao od žalbe, da li potrebno naplatiti taksu, s obzirom da se postupak dalje neće voditi?
Članom 3. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji propisano je da ako je drugim zakonom pitanje iz oblasti koju uređuje ovaj zakon uređeno na drugačiji način, primenjuju se odredbe ovog zakona.
Ako ovim zakonom nije drukčije propisano, poreski postupak se sprovodi po načelima i u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak, odnosno u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje inspekcijski nadzor.
Član 146. Zakona o upravnom postupku, propisuje da je zaključak upravni akt kojim organ upravlja postupkom i koji se donosi kad ovim zakonom nije određeno da se donosi rešenje.
Član 136. ZUP propisuje da se rešenjem odlučuje o pravu, obavezi ili pravnom interesu stranke, kao i u drugim slučajevima koji su ovim zakonom određeni.
Član 157. istog zakona uređuje odustanak od žalbe i propisuje da kada žalilac odustane od žalbe, postupak po žalbi obustavlja se rešenjem koje sadrži I troškove postupka po žalbi.
Član 148. Zakona o poreskoj administraciji i poreskom postupku propisuje da podnosilac žalbe može odustati od žalbe do donošenja rešenja po žalbi. Ako poreski obveznik odustane od žalbe, postupak po žalbi obustavlja se zaključkom.
Shodno tome, uzimajući u obzir navedene odredbe, za odustanak od žalbe na rešenje lokalne poreske administracije, koje je doneto u skladu sa ZPPPA, primenjuju se odredbe tog zakona, a ne ZUP, što znači da se donosi zaključak sa pozivanjem na član 148. ZPPPA.
U vezi dopuštenosti žalbe na zaključak o obustavljanju postupka po žalbi propisano je sledeće:
Članom 34. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji propisano je da Zaključak predstavlja poreski upravni akt koji se donosi u toku poreskog postupka. Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka, kao i o onim pitanjima koja su kao sporedne pojave u vezi sa sprovođenjem postupka, a ne rešavaju se rešenjem.
Protiv zaključka dopuštena je posebna žalba, samo kada je to izričito zakonom predviđeno. Takav zaključak mora biti obrazložen i sadržati pouku o pravnom leku. Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administarciji propisano je da žalba nije dopuštena protiv zaključka:
- kojim se odlučuje o produženju roka za podnošenje poreske prijave (član 39. stav 2.);
- o postavljanju zastupnika po službenoj dužnosti (član 16. stav 3.);
- kojim se odlučuje o zahtevu za povraćaj u pređašnje stanje (član 53. stav 5.);
- kojim se prekida postupak prinudne naplate do donošenje odluka o prigovoru na procenu popisanih stvari (član 100. stav 6.);
- kojim se odlučuje o prigovoru na nalog terenske kontrole (član 124. stav 4.);
- o meri privremenog pečaćenja poslovnog ili skladišnog prostora (član 126. stav 2.);
- po zahtevu za odlaganje izvršenja ožalbenog rešenja (član 147. stav 3.).
U svim ostalim slučajevima u kojima se donosi zaključak kao poreski upravni akt, žalba je dopuštena u skladu sa članom 34. stav 4. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji.
U vezi uplate administrativne takse na žalbu propisano je sledeće:
Tarifni broj 6. Zakona o republičkim administrativnim taksama propisuje da se plaća taksa za žalbu organu, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.
Prema ovom zakonu u skladu sa članom 5., ako Tarifom nije drukčije propisano, taksena obaveza nastaje:
1) za zahteve - u trenutku njihovog podnošenja;
2) za rešenja, dozvole i druge isprave - u trenutku podnošenja zahteva za njihovo izdavanje;
3) za upravne radnje - u trenutku podnošenja zahteva za izvršenje tih radnji.
Član 6. istog zakona dalje propisuje da se taksa plaća u trenutku nastanka taksene obaveze, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.
Prema članu 14. istog zakona, ako obveznik koji je dužan da plati taksu, organu neposredno podnese zahtev uz koji nije priložen dokaz o uplaćenoj taksi u propisanom iznosu, osim u slučaju uplate u gotovom novcu, odgovorno lice organa nadležnog za prijem zahteva zatražiće od obveznika da podnese dokaz o uplati propisane takse u roku od deset dana od dana podnošenja zahteva i upozoriti ga na posledice neplaćanja takse, o čemu se na podnetom zahtevu sačinjava zabeleška.
Ako zahtev, uz koji nije priložen dokaz o plaćenoj taksi u propisanom iznosu stigne poštom, odgovorno lice organa nadležnog za prijem zahteva pozvaće obveznika pismenom opomenom da, u roku od deset dana od dana prijema opomene, plati propisanu taksu i taksu za opomenu i upozoriti ga na posledice neplaćanja taksi.
Ako obveznik, u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, ne podnese dokaz da je taksa uplaćena u propisanom iznosu, naplata propisane takse i takse za opomenu iz stava 2. ovog člana vrši se pre uručenja zatraženog rešenja ili druge isprave, odnosno pre saopštenja obvezniku da je radnja izvršena.
Ako obveznik iz st. 1. i 2. ovog člana ne podnese dokaz da je propisana taksa, kao i taksa za opomenu, uplaćena, nadležni organ će obavestiti obveznika kada spis bude donet, odnosno radnja izvršena i, ako takse ne budu uplaćene i dokaz o tome dostavljen nadležnom organu, po isteku deset dana od dana obaveštenja obavestiti Poresku upravu i priložiti potrebne dokaze, radi pokretanja postupka prinudne naplate.
Uzimajući u obzir navedene odredbe Zakona o republičkim administrativnim taksama, po kom se navedena taksa i plaća, smatramo da je obaveza plaćanja takse nastala podnošenjem žalbe, odnosno da je obveznik bio dužan da uz žalbu podnese i dokaz o plaćenoj administrativnoj taksi, što u konkretnom slučaju obveznik nije učinio.
Zakonom nije propisano da odustanak od žalbe oslobađa obveznika plaćanja takse, pa u tom smislu smatramo da treba postupiti u skladu sa članom 14. Zakona o republičkim administrativnim taksama.
Stranica sa pitanjima i odgovorima iz oblasti rada lokalne poreske administracije organizuje se kroz saradnju projekta „Institucionalna podrška SKGO-treća faza“ koji sprovodi SKGO i programa „Reforma poreza na imovinu“ koji sprovodi HELVETAS, a koje podržava Švajcarska Vlada.
Da li se prilikom utvrđivanja vrednosti objekta za svrhu utvrđivanja poreza na imovinu – objekat „letnja kuhinja" razvrstava u kuću za stanovanje ili pomoćni objekat?
Članom 6a Zakona o porezima na imovinu propisano je da se za svrhu utvrđivanja osnovice poreza na imovinu, nepokretnosti razvrstavaju u sledeće grupe odgovarajućih nepokretnosti:
1) građevinsko zemljište;
2) poljoprivredno zemljište;
3) šumsko zemljište;
4) drugo zemljište;
5) stan;
6) kuća za stanovanje;
7) poslovne zgrade i drugi (nadzemni i podzemni) građevinski objekti koji služe za obavljanje delatnosti;
8) garaže i pomoćni objekti.
Ako objekat čini više posebnih celina koje se u smislu stava 1. ovog člana mogu svrstati u različite grupe, svaka posebna celina u okviru objekta se, za potrebe utvrđivanja poreza na imovinu, svrstava u odgovarajuću grupu nepokretnosti.
Objekat koji je jedinstvena celina mešovitog karaktera, za potrebe utvrđivanja poreza na imovinu, razvrstava se u skladu sa stavom 1. ovog člana prema pretežnoj nameni.
Članom 6b Zakona propisano je da kod razvrstavanja nepokretnosti u skladu sa članom 6a stav 1. ovog zakona, pojedini pojmovi imaju sledeće značenje:
5) "kuća za stanovanje" je objekat namenjen za stanovanje ili za povremeni boravak (porodična kuća, vila, vikendica, planinska koliba, lovačka kuća i sl.), osim kad je (u celini ili u pretežnom delu), kategorisana za obavljanje delatnosti ili se u njoj (u celini ili pretežnom delu) obavlja registrovana delatnost;
8) "pomoćni objekti" su:
(1) samostalni objekti koji ne služe za stanovanje ili obavljanje delatnosti i ne razvrstavaju se u objekte iz člana 6a stav 1. tač. 5) do 7) ovog zakona, i to:
- pomoćni objekti koji nisu zgrade (bunari, bazeni, rezervoari, cisterne i sl.);
- pomoćne zgrade (prizemne zgrade i zgrade čija je podna površina ispod površine zemlje) koje su u funkciji stambenog, odnosno poslovnog objekta, koji je izgrađen na istom zemljištu (kotlarnice, podrumi, šupe za smeštaj ogreva i sl.);
(2) ekonomski objekti, u skladu sa zakonom kojim se uređuju planiranje i izgradnja;
(3) nadstrešnice osnove preko 10 m2 koje su samostalni objekti.
Shodno navedenim zakonskim odredbama, s obzirom da su “letnje kuhinje” funkcionalno opremljene kao stambeni prostor, smatramo da se ovi objekti razvrstavaju u grupu “kuća za stanovanje”.
Stranica sa pitanjima i odgovorima iz oblasti rada lokalne poreske administracije organizuje se kroz saradnju projekta „Institucionalna podrška SKGO-treća faza“ koji sprovodi SKGO i programa „Reforma poreza na imovinu“ koji sprovodi HELVETAS, a koje podržava Švajcarska Vlada.