Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjeCentar za pružanje usluga socijalne zaštite osim dnevnog boravka dece, mladih sa smetnjama u razvoju, pruža uslugu socijalne zaštite personalni asistent, pomoć u kući i lični pratilac deteta, i zahteva da član interresorne komisije bude iz reda zaposlenih. Da li se u konkretnom slučaju radi o sukobu interesa?
Pravilnik o dodatnoj obrazovnoj, zdravstvenoj i socijalnoj podršci detetu, učeniku i odraslom ("Službeni glasnik RS", broj 80 od 24. oktobra 2018.) u članu 5. uređuje ko su članovi interresorne komisije:
„Stalni članovi Komisije su: predstavnik sistema zdravstvene zaštite (pedijatar, odnosno specijalista opšte medicine za odraslog); predstavnik obrazovno-vaspitnog sistema (stručni saradnik psiholog u predškolskoj ustanovi, osnovnoj ili srednjoj školi); predstavnik sistema socijalne zaštite (stručni radnik na poslovima socijalne zaštite) i defektolog odgovarajućeg profila. Stalni članovi Komisije imaju najmanje tri godine radnog iskustva u struci.
Povremeni član Komisije je lice koje dobro poznaje dete, učenika i odraslog, utvrđuje se za svakog pojedinačno iz reda predstavnika predškolske ustanove, odnosno škole koju pohađa dete, učenik i odrasli, ili predstavnika zdravstvene zaštite (izabrani lekar, lekar specijalista, stručni saradnik zdravstvene ustanove) ili predstavnika socijalne zaštite (stručni radnik iz ustanove socijalne zaštite, voditelj slučaja, predstavnik ustanove socijalne zaštite u koju je dete, učenik ili odrasli smešten i dr.), a na osnovu predloga, odnosno saglasnosti roditelja, odnosno drugog zakonskog zastupnika i odraslog.
Povremenog člana Komisije određuje predsednik Komisije. Obaveštenje o izboru povremenog člana predsednik Komisije donosi u pismenoj formi i dostavlja izabranom povremenom članu i njegovom poslodavcu.“
Dakle, ne postoji pravni osnov koji bi obavezivao organ jedinice lokalne samouprave da stalnog član komisije za procenu potreba za dodatnom podrškom bira iz redova pružalaca usluga socijalne zaštite, dok je osnovni kriterijum za povremenog člana komisije da dobro poznaje dete/učenike i različit je za svako dete/učenika.
Za oblast socijalne zaštite to je stručni radnik na poslovima socijalne zaštite.
Pravilnik o stručnim poslovima u socijalnoj zaštiti ("Službenom glasniku RS", br. 1/2012 od 11.1.2012. ) u članu 5. navodi ko obavlja stručne poslove u socijalnoj zaštiti:
„Osnovne stručne poslove socijalne zaštite, u zavisnosti od karakteristika i potreba korisničke grupe, obavljaju stručni radnici: socijalni radnik, psiholog, pedagog, andragog, defektolog i specijalni pedagog, koji imaju licencu za obavljanje osnovnih poslova u socijalnoj zaštiti, u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna zaštita“
Prema ovom pravilniku, pravnik ne obavlja osnovne stručne poslove u socijalnoj zaštiti, te ne može biti član interresorne komisije.
Da li je po zakonu da radnici u budžetu (sa srednjom stručnom spremom) imaju 10% veće plate od matičara (npr. matičari sa fakultetom imaju duplo veće zarade od matičara sa srednjom školom, a u pitanju je isti posao)?
Shodno članu 11. Zakona o matičnim knjigama („Sl. glasnik RS“, br. 20/2009, 145/2014 i 47/2018) matičar, odnosno zamenik matičara može biti lice koje ima stečeno visoko obrazovanje na osnovnim akademskim studijama u obimu od najmanje 180 ESPB bodova, osnovnim strukovnim studijama, odnosno na studijama u trajanju do tri godine, položen poseban stručni ispit za matičara i ovlašćenje za obavljanje poslova matičara. Dalje je članom 89. istog zakona predviđeno da matičari i zamenici matičara koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nemaju visoko obrazovanje stečeno na studijama drugog stepena (diplomske akademske studije – master, specijalističke akademske studije, specijalističke strukovne studije) u obrazovno-naučnom polju Društveno-humanističkih nauka, odnosno na osnovnim studijama u trajanju od najmanje četiri godine društvenog smera, nastavljaju da obavljaju poslove ako polože poseban stručni ispit za matičara u roku od tri godine od dana početka primene ovog zakona.
Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave je u Mišljenju br. 112-01-00192/2017-20 od 3.2.2017. godine dalo sledeća stanovišta:
„U skladu sa članom 80. Zakona o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave („Sl. glasnik RS“, br. 21/2016) uslovi za zaposlenje, odnosno za rad na određenom radnom mestu utvrđuju se zakonom, drugim propisom i aktom o sistematizaciji radnih mesta (Pravilnikom). Članom 58. ovog zakona propisano je da se radna mesta i njihovo razvrstavanje po zvanjima uređuju Pravilnikom. Pravilnikom se utvrđuju opisi radnih mesta, zvanja u kojima su radna mesta razvrstana, potreban broj izvršilaca za svako radno mesto, vrsta i stepen obrazovanja, radno iskustvo i drugi uslovi za rad na svakom radnom mestu.
Članovima 60-65. navedenog zakona su utvrđeni uslovi u pogledu obrazovanja potrebnog za rad na poslovima u zvanjima, kojima je propisano da za rad na poslovima u zvanju saradnika i mlađeg saradnika službenik mora da ima stečeno visoko obrazovanje na osnovnim akademskim studijama u obimu od najmanje 180 ESPB bodova, osnovnim strukovnim studijama, odnosno na studijama u trajanju do tri godine i položen državni stručni ispit, dok za rad na poslovima u zvanju viši savetnik, samostalni savetnik, savetnik i mlađi savetnik, službenik mora da ima stečeno visoko obrazovanje na osnovnim akademskim studijama u obimu od najmanje 240 ESPB bodova, master strukovnim studijama, specijalističkim akademskim studijama, specijalističkim strukovnim studijama, odnosno na osnovni studijama u trajanju od najmanje četiri godine ili specijalističkim studijama na fakultetu.
Imajući u vidu da je konkretan stepen obrazovanja određen kao neophodan uslov za obavljanje poslova u pojedinačnim zvanjima, to proizilazi da zakonom nije ostavljena mogućnost da se na istom radnom mestu kao uslov za obavljanje poslova tog radnog mesta navedu dva ili više stepena obrazovanja.
Zakon o matičnim knjigama („Sl. glasnik RS“, br. 20/2009 i 145/2014) u članu 11. je propisano da matičar, odnosno zamenik matičara (dalje: matičar) može biti lice koje ima stečeno visoko obrazovanje na osnovnim akademskim studijama u obimu od najmanje 180 ESPB bodova, osnovnim strukovnim studijama u trajanju do tri godine, položen poseban stručni ispit za matičara i ovlašćenje za obavljanje poslova matičara.
Sada, kada se Pravilnikom poslodavac uređuje obavljanje poslova matičara na odgovarajućem radnom mestu, to radno mesto u skladu sa članom 11. Zakona o matičnim knjigama, može da bude razvrstano u zvanje saradnika, mlađeg saradnika, višeg savetnika, samostalnog savetnika, savetnika ili mlađeg savetnika. Koje zvanje će biti određeno na tom radnom mestu zavisi od opisa poslova na tom radnom mestu i njihove složenosti, odgovornosti, potrebnih znanja i sposobnosti i uslova za rad, koje poslodavac ceni pri razvrstavanju poslova u zvanja primenom merila iz Uredbe o kriterijumima za razvrstavanje radnih mesta i merilima za opis radnog mesta službenika u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave („Sl. glasnik RS“, br. 88/2016). Prilikom određivanja stepena obrazovanja potrebnog na radnom mestu na koje se obavljaju poslovi matičara, navešće se onaj stepen obrazovanja koji je zakonom zahtevan za obavljanje psolova matičara, tj. u ovom slučaju najmanje onaj stepen obrazovanja koji je zahtevan u članu 11. Zakona o matičnim knjigama, pri čemu u skladu sa prethodno navedenim, to može biti samo jedan stepen obrazovanja.
Imajući u vidu da se Pravilnikom određuju uslovi za zaposlenje na svakom radnom mestu, to se u slučaju popunjavanja radnog mesta na kojem se obavljaju poslovi matičara novo zaposlenim licima, mora zahtevati ispunjenost uslova iz člana 11. Zakona o matičnim knjigama, odnosno ispunjenost uslova iz Pravilnika koji mora biti usklađen sa tim zakonom.
Kada su u pitanju matičari koji su bili u radnom odnosu kod poslodavca na dan stupanja na snagu izmenjene odredbe Zakona o matičarima koja se odnosi na uslov u pogledu stepena obrazovanja zahtevanog za obavljanje poslova matičara, te su zbog te promene prestali da ispunjavaju zakonske uslove za rad na tim poslovima (znali imaju manji stepen obrazovanja), njima je Zakon o matičnim knjigama u prelaznoj odredbi člana 89. dozvolio da mogu da nastave da obavljaju poslove matičara ako polože poseban stručni ispit za matičar au roku od tri godine.
To konkretno znači da je izmena propisa kojim se reguliše zahtevani stepen obrazovanja za obavljanje poslova matičara, nalagala da se izmeni taj zahtev u Pravilniku i da se na radnim mestima matičara navede onaj stepen obrazovanja koji je propisan članom 11. Zakona.
Nakon izmene Pravilnika zbog usklađivanja sa zakonom, ali i u slučaju kasnijih donošenja novih Pravilnika, treba doneti nova rešenja o raspoređivanu zaposlenih matičara, tako što će se na njih rasporediti oni zaposleni koji imaju zahtevani stepen obrazovanja za matičara ili oni zaposleni kojima je dozvoljeno da nastave da rade na radnim mestima matičara bez obzira što nemaju zahtevani stepen obrazovanja. U uvodu rešenja o raspoređivanu zaposlenih u ovom drugom slučaju, potrebno je pozvati se na član 89. Zakona o matičnim knjigama koji je osnov da se samo zatečeni zaposleni sa nižim obrazovanjem, po samoj zakonskoj odredbi i mimo uslova utvrđenih Pravilnikom, rasporede na radno mesto matičara.
Smatramo da ne bi bilo u skladu sa Zakonom o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave da se zbog tako definisane odredbe člana 89. Zakona o matičnim knjigama, u samom Pravilniku na radnim mestima matičara navode alternativni uslovi u pogledu stepena obrazovanja (tj. navodi više različitih stepena obrazovanja kao uslov za obavljanje istih poslova) ili da se utvrde dva radna mesta matičara sa istim opisima, a različitim zahtevima u pogledu stepena obrazovanja.
Smatramo da je napred navedeno postupanje ispravno iz više razloga. Naime, Zakon o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave ne dozvoljava navođenje dva ili više stepena obrazovanja za obavljanje poslova istog radnog mesta jer zvanja određena u tom zakonu imaju konkretno definisan stepen obrazovanja koji se zahteva za poslove koji se obavljaju u tom zvanju. Takođe, poslovi istog opisa moraju imati iste uslove za njihovo obavljanje, te nije moguće za iste poslove pod istim nazivom zahtevati različite stepene obrazovanja. Drugi bitan razlog je što se Pravilnik o sistematizaciji sačinjava prema potrebama i zahtevima za obavljanje polova n određenim radnim mestima a ne prema licima koja su zaposlena kod poslodavca koji donosi Pravilnik. U slučaju da je poslodavac prilagodio Pravilnik zatečenim matičarima iz člana 89. Zakona o matičnim knjigama (bilo kroz navođenje dva stepena obrazovanja na istom radnom mestu, bilo kroz dva radna mesta matičara sa različitim uslovima za rad na njima), a da to radno mesto ostane upražnjeno, poslodavac ne bi mogao da primi novo lice na t radno mesto prema uslovima iz Pravilnika, već bi morao da menja Pravilnik i usklađuje ga sa zakonom, a tek onda da vrši njegovo popunjavanje.“
Iako ovo mišljenje ne pominje određivanje koeficijenata za obračun i isplatu plate licima koja su u skladu sa članom 89. Zakona o matičnim knjigama raspoređeni na radno mesto matičara za koje ne ispunjavaju uslove u pogledu stručne spreme, smatra se da su oni zadržali platu koju su imali pre tog raspoređivanja (u skladu sa ranijim zvanjem), te otuda razlika u plati u odnosu na lica koja su raspoređena na poslove matičara u zvanje za koje ispunjavaju uslove.
Što se tiče službenika koji rade na pripremi i izvršenju budžeta ili finansijskog plana, na vođenju poslovnih knjiga i sastavljanju računovodstvenih izveštaja, Uredba o koeficijentima za obračun i isplatu plata imenovanih i postavljenih lica i zaposlenih u državnim organima („Sl. glasnik RS“, br. 44/2008 – prečišćen tekst, 2/2012, 113/2017 – dr. zakon, 23/2018, 95/2018 – dr. zakon, 86/2019 – dr. zakon, 157/2020 – dr. zakon i 123/2021 – dr. zakon) je u članu 5. stav 2. predvidela da se osnovni i dodatni koeficijent iz ove uredbe može uvećati zaposlenom koji radi na pripremi i izvršenju budžeta ili finansijskog plana, vođenju poslovnih knjiga i sastavljanju računovodstvenih izveštaja – najviše do 10%.
Investitor je ishodovao građevinsku dozvolu i prijavu radova i na osnovu istog otpočeo radove. Na izdatu građevinsku dozvolu je uložena žalba od strane suseda u zakonskom roku. Kako u ovoj situaciji da se po prijavi suseda ponaša građevinski inspektor, vezano za član 138 a Zakona o planiranju i izgradnji, kada se čl. 175. i 176. pomenutog Zakona definišu prava, dužnosti i ovlašćenja građevinskog inspektora – vezano za građevinsku dozvolu i potvrđenu prijavu radova, a ne pravosnažnu ili konačnu građevinsku dozvolu?
Zakonom o planiranju i izgradnji („Sl. glasnik RS“, br. 72/2009, 81/2009 - ispr., 64/2010 - odluka US, 24/2011, 121/2012, 42/2013 - odluka US, 50/2013 - odluka US, 98/2013 - odluka US, 132/2014, 145/2014, 83/2018, 31/2019, 37/2019 - dr. zakon, 9/2020 i 52/2021) je članom 138 a definisano kada se može pristupiti građenju, tako što je propisano da se građenju može pristupiti na osnovu pravnosnažnog rešenja o građevinskoj dozvoli i prijavi radova iz člana 148. ovog zakona, a da investitor može pristupiti građenju i na osnovu konačnog rešenja o građevinskoj dozvoli i prijavi radova iz člana 148. ovog zakona, na sopstveni rizik i odgovornost.
Članom 172. zakona je propisano da građevinska inspekcija vrši nadzor nad primenom odredaba ovog zakona i iako u odredbama zakona koje se odnose na postupanje građevinske inspekcije nije ponovljeno pravilo kada se može pristupiti građenju, tj. da se građenju može pristupiti na osnovu pravnosnažnog rešenja o građevinskoj dozvoli i prijavi radova iz člana 148. ovog zakona, a da investitor može pristupiti građenju i na osnovu konačnog rešenja o građevinskoj dozvoli i prijavi radova iz člana 148. ovog zakona, na sopstveni rizik i odgovornost, podrazumeva se da građevinski inspektor u svom radu primenjuje odredbe celog zakona i odredbe koje se odnose na rad i postupanje građevinske inspekcije sagledavaju se u kontekstu celog zakona, jer odredbe Zakona o planiranju i izgradnji koje se odnose na građevinsku inspekciju, koja vrši nadzor nad primenom odredaba zakona, nisu izdvojene od ostatka zakona.
Članom 176. stav 1. tačka 10. je propisano da je u vršenju inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ovlašćen da naredi sprovođenje drugih mera, u skladu sa ovim zakonom.
Smatramo da, u konkretnom slučaju, građevinski inspektor ima osnov da naloži obustavu daljeg izvođenja građevinskih radova na izgradnji objekta, ukoliko se ti radovi izvode na osnovu rešenja o građevinskoj dozvoli koje nije, bar konačno, a po pravilu pravnosnažno.
S druge strane, organ nadležan za izdavanje rešenja o građevinskoj dozvoli, kome je izjavljena žalba na rešenje, ima obavezu da preispita da li je žalba izjavljena od strane ovlašćenog lica, naročito imajući u vidu to da se rešenje o građevinskoj dozvoli izdaje na osnovu planskih dokumenata koji su usvojeni nakon stavljanja na javni uvid, o kome je sastavljen izveštaj, koji sadrži podatke o izvršenom javnom uvidu, sa svim primedbama i stavovima po svakoj primedbi.
U smislu člana 51a stav 4. Zakona o planiranju i izgradnji, da li glavni urbanista može da bude lice koje je licencirani arhitekta sa bilo kojom licencom predviđenoj za arhitekte ili arhitekta urbanista i da li oba moraju da imaju 10 godina radnog iskustva?
Član 51a stav 4. Zakona o planiranju i izgradnji propisuje da Glavni urbanista može biti „licencirani arhitekta“ - lice sa licencom iz stručne oblasti „arhitektura “ (uslovi za ovu vrstu licence, pored odgovarajućeg visokog obrazovanja iz stručne oblasti „arhitektura“ su i: stručno iskustvo, reference i položen stručni ispit iz stručne oblasti „arhitektura“), kao i „licencirani arhitekta urbanista“ - lice sa licencom iz uže stručne oblasti „urbanizam“ i (uslovi za ovu vrstu licence, pored visokog obrazovanja iz stručne oblasti „arhitektura“, odnosno uže stručne oblasti „urbanizam“ su i: stručno iskustvo, reference i položen stručni ispit iz uže stručne oblasti „urbanizam“).
Kandidat za Glavnog urbanistu bilo da je „licencirani arhitekta“ ili „licencirani arhitekta urbanista“ treba da ima najmanje 10 godina radnog (stručnog) iskustva stečenog u stručnoj oblasti „arhitektura“, odnosno užoj stručnoj oblasti „urbanizam“.
Kako postupiti u slučaju kada je poreski obveznik preminuo, a ostavinskim rešenjem je utvrđeno da ima sklopljen ugovor o doživotnom izdržavanju i da nema druge imovine koja bi bila predmet ostavinske rasprave, te obustavlja ostavinski postupak. Pokojnik ima naslednika koji nema šta da nasledi, jer je sve pripalo drugom po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Šta uraditi sa dugom koji ostaje na pokojnika pre njegove smrti?
U skladu sa članom 22. stav 1. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji („Sl. glasnik“ br. 80/2002, 84/2002 - ispr., 23/2003 - ispr., 70/2003, 55/2004, 61/2005, 85/2005 - dr. zakon, 62/2006 - dr. zakon, 63/2006 - ispr. dr. zakona, 61/2007, 20/2009, 72/2009 - dr. zakon, 53/2010, 101/2011, 2/2012 - ispr., 93/2012, 47/2013, 108/2013, 68/2014, 105/2014, 91/2015 - autentično tumačenje, 112/2015, 15/2016, 108/2016, 30/2018, 95/2018, 86/2019 i 144/2020) propisano je da poresku obavezu preminulog lica ispunjavaju naslednici, u okviru vrednosti nasleđene imovine i u srazmeri sa udelom pojedinog naslednika, u momentu prihvatanja nasledstva. Stavom 2. istog člana ZPPPA propisano je da ako ostavilac nema naslednika ili se nijedan od naslednika ne prihvati nasledstva, ostaviočeva poreska obaveza se otpisuje.
Imajući u vidu da je, u konkretnom slučaju, ostavinskim rešenjem utvrđeno da nema imovine koja je predmet nasleđivanja, to znači da nema ni naslednika koji bi imali obavezu da u skladu sa članom 22. ZPPPA ispune obavezu preminulog lica. Ukoliko se naknadno utvrdi da ipak postoji imovina preminulog lica koja nije bila predmet sprovedenog ostavinskog postupka, o tome bi se odlučivalo u novom postupku i donelo dopunsko ostavinsko rešenje, po kojem bi naslednik ili naslednici, u slučaju da se prihvate nasleđene imovine imali obavezu da u skladu sa članom 22. ZPPPA ispune obavezu preminulog lica.
Shodno tome, u slučaju da ne dođe do naknadne izmene činjeničkog stanja, poreska obaveza ostaje na preminulom licu do nastupanja apsolutne zastarelosti i prenosa u vanbilansnu evidenciju.