Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjeDa li se limit od 20% iz člana 137. stav 4. Zakona o sportu odnosi na inicijalno opredeljena sredstva za finansiranje sportskih programa u oblasti sporta, ili i na sredstva koja se naknadno rebalansom uvećaju? Primer: 40.000.000 prvobitna suma+ rebalans 5.000.000. Da li se zakon primenjuje na cifru od 45.000.000?
U skladu sa članom 137. stav 4. Zakona o sportu („Službeni glasnik RS”, br. 10/2016, 18/2020, 77/2021 – dr. zakon i 138/2022), jednom sportskom udruženju se ne može dodeliti više od 20% sredstava opredeljenih za finansiranje sportskih programa u oblasti sporta u budžetu jedinice lokalne samouprave za tekuću budžetsku godinu.
U vezi sa pitanjem da li se limit od 20% odnosi samo na sredstva inicijalno opredeljena budžetom ili i na ona koja se naknadno uvećaju rebalansom budžeta, daje se sledeće tumačenje:
Na ovaj način se obezbeđuje usklađenost sa Zakonom o sportu u toku čitave budžetske godine, bez obzira na to kada je došlo do promene visine budžeta. Ovakva praksa je u skladu sa principima budžetske odgovornosti i preporukama nadležnih državnih organa.
Doneto je rešenje o uklanjanju ekonomskog objeka. Na rešenje nije uložena žalba. U međuvremenu je tadašnji investitor prodao nekretninu, Sada novi investitor ima nelegalan objekat. Građevinski inspektor je upoznao sadašnjeg investitora da postoji rešenje o uklanjanju objekta, sada u njegovom vlasništvu. Kakav pravni akt treba doneti za novonastalu situaciju?
Zakonom o planiranju i izgradnji („Sl. glasnik RS“, br. 72/2009, 81/2009 – ispr., 64/2010 – odluka US, 24/2011, 121/2012, 42/2013 – odluka US, 50/2013 – odluka US, 98/2013 – odluka US, 132/2014, 145/2014, 83/2018, 31/2019, 37/2019 – dr. zakon, 9/2020, 52/2021 i 62/2023) je članom 175. stav 1. tačka 2. propisano da građevinski inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora ima pravo i dužnost da proverava da li je za objekat koji se gradi, odnosno za izvođenje radova izdata građevinska dozvola i potvrđena prijava o početku građenja, odnosno izdato rešenje iz člana 145. ovog zakona.
Istim odredbama propisano je i da građevinski inspektor, ako to nije slučaj, protiv izvođača radova, odnosno investitora, odnosno vlasnika katastarske parcele na kojoj se izvode radovi, osim u slučaju uzurpacije katastarske parcele, podnese nadležnom organu krivičnu prijavu zbog izvršenja krivičnog dela gradnje bez građevinske dozvole.
Članom 176. stav 1. tačkom 1. Zakona o planiranju i izgradnji je propisano da je građevinski inspektor, u vršenju inspekcijskog nadzora, ovlašćen da naredi rešenjem obustavu radova i uklanjanje objekta ili njegovog dela, ako se objekat gradi ili je njegovo građenje završeno bez građevinske dozvole, odnosno ako se objekat gradi suprotno građevinskoj dozvoli i potvrdi o prijavi radova, odnosno rešenju o odobrenju za izvođenje radova iz člana 145. ovog zakona.
Dalje, članom 183. stav 1. i 2. istog zakona propisano je da rešenje o uklanjanju objekta, odnosno njegovog dela, građevinski inspektor donosi u slučajevima propisanim ovim zakonom, a da rešenjem iz stava 1. ovog člana određuje rok u kome je investitor dužan da ukloni objekat ili njegov deo.
Dakle, citiranim odredbama Zakona o planiranju i izgradnji propisano je da građevinski inspektor, ukoliko u vršenju inspekcijskog nadzora utvrdi da se objekat gradi ili je njegovo građenje završeno bez građevinske dozvole, nalaže obustavu radova i uklanjanje objekta ili njegovog dela rešenjem investitoru.
Osim toga, građevinski inspektor je, u skladu sa citiranim odredbama zakona, u obavezi da protiv investitora podnese nadležnom organu krivičnu prijavu zbog izvršenja krivičnog dela gradnje bez građevinske dozvole.
Kasnija promena vlasnika bespravno izgrađenog objekta nije od uticaja na već doneto rešenje građevinskog inspektora i podnetu krivičnu prijavu.
Napominjemo i da je, u slučaju da je bespravno izgrađen objekat u postupku ozakonjenja, odredbama člana 28. Zakona o ozakonjenju objekata („Sl. glasnik RS“, br. 96/2015, 83/2018, 81/2020 – odluka US, 1/2023 – odluka US i 62/2023) propisano da je nadležni organ za ozakonjenje dužan da za sve objekte koji su u postupku ozakonjenja po službenoj dužnosti dostavi organu nadležnom za poslove državnog premera i katastra potvrdu da je objekat u postupku ozakonjenja, u cilju upisa zabrane otuđenja za te objekte u vidu zabeležbe.
Poreski obveznik koji ne vodi poslovne knjige zadužen je po osnovu poreza na imovinu za poslovni objekat, koji je montažnog tipa- nadstrešnica ispod koje su se nalazile tezge na kojima se prodavala roba.Isti obveznik je podneo zahtev za poresku kontrolu i uviđaj na terenu, a kao razlog naveo je da se navedeni objekat više ne koristi za prodavanje robe (šarena pijaca) i da je prostor ispod nadstrešnice prazan.Prilikom kontrole utvrđeno je da se u jednom delu ispod nadstrešnice nalazi nekoliko praznih tezgi dok je drugi deo istog objekta, prazan. Da li navedeni objekat sada može da se razvrsta samo kao garaža?
Članom 6b Zakona o porezima na imovinu propisano je da kod razvrstavanja nepokretnosti u skladu sa članom 6a stav 1. ovog zakona, pojedini pojmovi imaju sledeće značenje:
6) "poslovna zgrada i drugi (nadzemni i podzemni) građevinski objekat koji služi za obavljanje delatnosti" (u daljem tekstu: poslovni objekat) je zgrada ili drugi (nadzemni i podzemni) građevinski objekat, odnosno posebni deo objekta (lokal, kancelarija i sl.), koji je namenjen za obavljanje delatnosti, uključujući i: (1) stan, odnosno kuću za stanovanje, koji je (u celini ili u pretežnom delu) kategorisan za obavljanje delatnosti ili se u njemu (u celini ili pretežnom delu) obavlja registrovana delatnost; (2) garažu koja se sastoji od više garažnih mesta, odnosno garažnih boksova, sa zajedničkim delovima koji služe pristupu svakom garažnom mestu, odnosno garažnom boksu, namenjenom za obavljanje uslužne delatnosti parkirališta vozila, odnosno smeštaja vazduhoplova, odnosno plovila; (3) garažu u kojoj se (u celini ili pretežnom delu) obavlja registrovana delatnost;
8) "pomoćni objekti" su: (1) samostalni objekti koji ne služe za stanovanje ili obavljanje delatnosti i ne razvrstavaju se u objekte iz člana 6a stav 1. tač. 5) do 7) ovog zakona, i to: - pomoćni objekti koji nisu zgrade (bunari, bazeni, rezervoari, cisterne i sl.); - pomoćne zgrade (prizemne zgrade i zgrade čija je podna površina ispod površine zemlje) koje su u funkciji stambenog, odnosno poslovnog objekta, koji je izgrađen na istom zemljištu (kotlarnice, podrumi, šupe za smeštaj ogreva i sl.); (2) ekonomski objekti, u skladu sa zakonom kojim se uređuju planiranje i izgradnja; (3) nadstrešnice osnove preko 10 m2 koje su samostalni objekti.
Prema navedenim odredbama, člana 6b stav 1. tačka 8) podtačka (3) Zakona o porezima na imovinu u pomoćne objekte spadaju nadstrešnice osnove preko 10m2 koje su samostalni objekti. Na razvrstavanje u grupu nepokretnosti "garaže i pomoćni objekti" nije od uticaja da li se predmetna nadstrešnica koristi i u koju svrhu, već je dovoljno da je nadstrešnica samostalni objekta i da ima osnovu veću od 10m2. Tako na primer, nadstrešnica na benzinskoj pumpi koja je samostalni objekat površine preko 10m2 se razvrstava u grupu "garaže i pomoćni objekti" iako se u tom objektu obavlja poslovna delatnost. Za objekte navedene u članu 6b stav 1 tačka 8) podtačka (1) Zakona o porezima na imovinu (koji nisu ekonomski objekti ili nadstrešnice osnove preko 10m2 koje su samostalni objekti) razvrstavanje u odgovarajuću grupu nepokretnosti zavisi od toga da li objekti služe za stanovanje ili obavljanje delatnosti.
U proteklom periodu se drastično povećao broj prijava raznih udruženja podnetih Odeljenju za inspekcijske poslove koji se odnose na kontrolu merenja emisija zagađujućih materijala u vazduh iz emitera. U prijavi se pozivaju na član 58. stav 1. tačka 5) Zakona o zaštiti vazduha kojim je propisano da je pored ostalo operater dužan da obezbedi propisana povremena merenja emisije, preko ovlašćenog pravnog lica, dva puta godišnje, ukoliko ne vrši kontinualno merenje emisije; U članu 3. stav 1. tačka 24 istog Zakona data je definicija operatera, i to: „24) operater jeste svako privredno društvo, drugo pravno lice ili preduzetnik koje u skladu sa propisima upravlja postrojenjem, kontroliše ga ili je ovlašćen za donošenje ekonomskih odluka u oblasti tehničkog funkcionisanja postrojenja;“ U navedenoj odredbi nije naveden kapacitet postrojenja, te se može zaključiti da svi operateri - emiteri bez obzira na kapacitet postrojenja imaju obavezu iz člana 58. navedenog Zakona tj. da naruče merenja od ovlašćene institucije, godišnje dva puta. Međutim, u članu 4. Uredbe o graničnim vrednostima emisija zagađujućih materija u vazduh iz postrojenja za sagorevanje postrojenja za sagorevanje su razvrstana u velika, srednja i mala. U stavu 3. tačka 3. navedenog člana se daje definicija malih postrojenja kao postrojenja koja koriste prirodni gas kao energent, te se prema količini proizvedene toplotne snage smatra da mala postrojenja za sagorevanje (u daljem tekstu: mala postrojenja), su ona koja proizvode toplotnu energiju za zagrevanje domaćinstava i grejanje sanitarne vode za domaćinstva i čija je toplotna snaga manja od: 1) 1 MWth pri korišćenju čvrstog goriva iz stava 5. tačka 1) ovog člana; 2) 5 MWth pri korišćenju tečnog goriva iz stava 5. tačka 2) ovog člana; 3) 10 MWth pri korišćenju gasovitog goriva iz stava 5. tačka 3) ovog člana. Imajući u vidu navedeno pitanje je sledeće: Da li to znači da postrojenja sa manjom toplotnom snagom od gore navedenog nisu predmet ove uredbe, odnosno da nemaju obavezu merenja i izveštavanja? Npr. Dom Zdravlja u Kanjiži za potrebe grejanja prostorija zdravstvene ustanove koristi dva gasna kotla na prirodni gas čiji kapacitet iznosi 55kWth, odnosno ukupno imaju toplotnu snagu od 0,11 MWth – što je nešto više od jedne desetine gore navedene granične vrednosti, a prema prijavi TIM 42 iz Leskovca, počinili su privredni prestup zbog toga što nisu vršili merenje emisije i podatke o merenju nisu dostavili agenciji.
Član 3. tačka 23) i 24) Zakona o zaštiti vazduha („Sl. glasnik RS“, br. 36/2009, 10/2013, 26/2021 – dr. zakon) propisuje da je:
Član 17. stav 1. istog zakona propisano je da su nadležni organ jedinice lokalne samouprave i ovlašćena pravna lica dužni da podatke o kvalitetu vazduha dobijene kontrolom kvaliteta vazduha iz državne i lokalne mreže, kao i rezultate merenja posebne namene, dostavljaju Agenciji, do 15. u mesecu za prethodni mesec, a godišnji izveštaj, najkasnije 60 dana od dana isteka kalendarske godine za prethodnu godinu.
Članom 58. stav 1. istog zakona propisane su obaveze operatera, tako da je operater između ostalog dužan da: 1) podatke o stacionarnom izvoru zagađivanja i svakoj njegovoj promeni (rekonstrukciji) dostavi nadležnom organu autonomne pokrajine i nadležnom organu jedinice lokalne samouprave; 2) obezbedi redovni monitoring emisije i da o tome vodi evidenciju; 3) obezbedi kontinualna merenja emisije kada je to propisano za određene zagađujuće materije i/ili izvore zagađivanja samostalno, putem automatskih uređaja za kontinualno merenje, uz saglasnost Ministarstva; 4) obezbedi kontrolna merenja emisije preko ovlašćenog pravnog lica, ako merenja emisije obavlja samostalno; 5) obezbedi propisana povremena merenja emisije, preko ovlašćenog pravnog lica, dva puta godišnje, ukoliko ne vrši kontinualno merenje emisije; 6) obezbedi praćenje kvaliteta vazduha po nalogu nadležnog inspekcijskog organa, samostalno ili preko ovlašćenog pravnog lica; 7) vodi evidenciju o obavljenim merenjima sa podacima o mernim mestima, rezultatima i učestalosti merenja i dostavi podatke u formi propisanog izveštaja nadležnom organu jedinice lokalne samouprave i to za merenja iz stava 1. tač. 2) i 3) ovog člana jednom u tri meseca u roku od 15 dana od isteka tromesečja, za merenja iz stava 1. tačka 5) ovog člana u roku od 30 dana od dana izvršenog merenja, za merenja na godišnjem nivou u vidu godišnjeg izveštaja najkasnije do 31. januara tekuće godine za prethodnu kalendarsku godinu.
Operater koji samostalno vrši merenje kvaliteta vazduha i/ili emisije, merenja mora vršiti u skladu sa aktima iz člana 9. stav 3. i člana 18. stav 1. ovog zakona, odnosno čl. 41. i 42. ovog zakona.
Članom 5. Uredbe o merenjima emisija zagađujućih materija u vazduh iz stacionarnih izvora zagađivanja (“Sl. glasnik RS”, br. 5/2016 I 10/2024) propisano je da se merenje emisije zagađujućih materija vrši kao: 1) periodično merenje i 2) kontinualno merenje. Članom 18. iste Uredbe propisano je da se periodično merenje obavlja, između ostalog, kao povremeno merenje, a članom 20. propisano je da se povremeno merenje na stacionarnom izvoru zagađivanja se vrši radi poređenja izmerenih vrednosti emisija zagađujućih materija sa graničnim vrednostima emisija. Povremeno merenje se vrši dva puta u toku kalendarske godine, od kojih jedno povremeno merenje u prvih šest kalendarskih meseci, a drugo povremeno merenje u drugih šest kalendarskih meseci. Povremeno merenje se vrši u uslovima rada pri najvećem opterećenju stacionarnog izvora zagađivanja.
Operater koji nije pribavio saglasnost za samostalno kontinualno merenje dužan je da obezbedi povremeno merenje, preko ovlašćenog pravnog lica, u skladu sa stavom 2. ovog člana.
Član 38. navedene Uredbe propsiuje koju vrstu merenja (kontinualno ili periodično) vrši operater velikog, srednjeg i malog postrojenja za sagorevanje toplotne energije. Shodno ovoj odredbi, propisano je da operater velikog postrojenja za sagorevanje toplotne snage jednake ili veće od 100 MWth vrši kontinualno merenje emisije u skladu sa Prilogom 3 – Uslovi za merenje emisija zagađujućih materija, koji je odštampan uz ovu uredbu i čini njen sastavni deo. Operater velikog postrojenja za sagorevanje toplotne snage manje od 100 MWth, kao i operater srednjeg postrojenja i malog postrojenja za sagorevanje vrši kontinualno merenje emisije zagađujućih materija, ako su ispunjeni uslovi u skladu sa kriterijumima koji su utvrđeni ovom uredbom. Ukoliko operater velikog postrojenja za sagorevanje toplotne snage manje od 100 MWth, kao i operater srednjeg postrojenja i malog postrojenja za sagorevanje nema obavezu vršenja kontinualnog merenja emisije, tada je operater dužan da obezbedi povremena merenja emisije u toku kalendarske godine, od kojih jedno povremeno merenje u prvih šest kalendarskih meseci a drugo povremeno merenje u drugih šest kalendarskih meseci.
Član 4. stav 2. Uredbe o graničnim vrednostima emisija zagađujućih materija u vazduh iz postrojenja za sagorevanje (“Sl. glasnik RS”, br. 6/2016 I 67/2021) propisuje da se postrojenja za sagorevanje toplotne snage manje od 50 MWth, prema vrsti goriva koja koriste i ulaznoj instalisanoj toplotnoj snazi, dele na mala postrojenja za sagorevanje i srednja postrojenja za sagorevanje. Stavom 4. navedene Uredbe predviđeno je da se pod malim postrojenjima za sagorevanje podrazumevaju i postrojenja koja koriste gasovito gorivo za kombinovanu proizvodnju toplotne i električne energije, pri čemu se tako dobijena toplota koristi za grejanje domaćinstava i poslovnog prostora, grejanje sanitarne vode za domaćinstva i poslovni prostor, pod uslovom da njihova toplotna snaga ne prelazi 10 MWth pri korišćenju gasovitog goriva.
Članom 25. stav 3. navedene uredbe propisano je da se na mala postrojenja za sagorevanje koja rade manje od 100 radnih časova godišnje ne primenjuju se odredbe ove uredbe.
Dakle, na osnovu zakonskih i podzakonskih odredbi, mišljenje Stručne službe SKGO je da je operater malog postrojenja sa malom toplotnom snagom dužan, dakle ima obavezu da obezbedi povremena merenja emisije u toku kalendarske godine, od kojih jedno povremeno merenje u prvih šest kalendarskih meseci, a drugo u drugih šest kalendarskih. Od primene odredaba Uredbe o graničnim vrednostima emisija zagađujućih materija u vazduh iz postrojenja za sagorevanje izuzeta su samo mala postrojenja za sagorevanje koja rade manje od 100 radnih časova godišnje.
Posebno napominjemo da navedeni odgovor Stručne službe SKGO ne predstavlja zvanično tumačenje, nego stručno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno, a za zvanično tumačenje preporučujemo da se obratite ministarstvu nadležnom za poslove zaštite vazduha.
Poštovani imam pitanje u vezi rešenja o ozakonjenju koje sam napisala za jedan stambeni objekat koji je dupleks i kako nije bilo u izveštaju o zatečenom stanju podeljen na posebne delove po etažama na etažu prizemlje poseban deo i etaža sprat, a u elaboratu o geodetskim radovima jeste ja sam to zbog neiskustva jer mi je to bilo jedno od prvih rešenja o ozakonjenju koje sam uradila previdela da je potrebno napisati u rešenju i te posebne delove i sada ga u rgz nisu upisali sprat kao da je ozakonjen nego su napisali da je i dalje bez vlasnika. Molim vas recite mi kako sada da dopunim to tj.da upišem i te posebne delove da bi ga upisali. Da li da radim rešenje o ispravci tehničke greške u rešenju ili koju drugu formu da iskoristim da bi se zadovoljio zakon?
U slučaju da ste, postupajući po zahtevu stranke, doneli rešenje kojim ste odlučili samo o delu zahteva stranke, možete doneti dopunsko rešenje na osnovu odredaba člana 139. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 18/2016, 95/2018 – autentično tumačenje i 2/2023 – odluka US), kojim je propisano da kad rešenjem nije odlučeno o svim pitanjima organ može, na zahtev stranke ili po službenoj dužnosti, doneti rešenje o pitanjima o kojima nije odlučeno (dopunsko rešenje). Ovo rešenje smatra se samostalnim rešenjem, prema odredbama člana 139. stav 6.
Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rešenje se može doneti bez sprovođenja posebnog ispitnog postupka.
U primeru koji ste naveli nema osnova za donošenje rešenja kojim se ispravlja tehnička greška u rešenju, jer je odredbama člana 144. Zakona o opštem upravnom postupku propisano da organ uvek može da ispravi svoje rešenje ili njegove overene prepise i ukloni greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju i druge očigledne netačnosti, što u vašem rešenju nije slučaj.