Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjeOdlukom o postupku dodele i kontrole korišćenja sredstava za podsticanje programa ili nedostajućeg dela sredstava za finansiranje programa od javnog interesa predviđeno je da član komisije za sprovođenje javnog poziva za finansiranje programa OCD, pored predstavnika lokalne samouprave bude i član stručne javnosti, koji ima visoko obrazovanje i najmanje tri godine rada u struci. Za člana stručne komisije imenovana je osoba čije je zanimanje dipl. ekonomista ali se duži niz godina bavi novinarstvom i voditeljskim poslom, za koji rad je i nagrađivan od strane grada i studentske organizacije. Došlo je do dva oprečna stava: jedan da osoba ne ispunjava uslov da bude stručni član komisije jer nema tri godine iskustva u struci i drugi da imenovani ispunjava uslov s obzirom da se bavi novinarstvom, što je oblast kojom se mogu baviti osobe koje su različitog formalnog obrazovanja – zanimanja. Kako postupiti i koji stav zauzeti u ovom konkretnom slučaju?
Model Odluke o postupku dodele i kontrole korišćenja sredstava za podsticanje programa ili nedostajućeg dela sredstava koju je izradila SKGO u saradnji sa Kancelarijom za saradnju sa organizacijama civilnog društva predstavlja neophodnu razradu odredbi Uredbe o sredstvima za podsticanje programa ili nedostajućeg dela sredstava za finansiranje programa od javnog interesa koja realizuju udruženja ( mart, 2018). Istovremeno, Model odluke pretpostavlja najviše standarde postupanja koji se, shodno kontekstu delovanja svake JLS prilagođavaju kako na nivou Odluke, tako i u konkretnim uslovima raspisivanja konkursa, donošenje odluke o (su)finansiranju, praćenju i slično.
Konkretno, Uredba o sredstvima za podsticanje programa ili nedostajućeg dela sredstava za finansiranje programa od javnog interesa koja realizuju udruženja ( u deljem tekstu Uredba) predviđa da u komisiju za izbor programa od javnog interesa mogu biti imenovana i lica predstavnici stručne javnosti, dok se bliža merila, kriterijumi i postupak odabira stručnjaka propisuje aktom nadležnog organa prilikom utvrđivanja konkursnih uslova (čl. 10).
Modelom odluke najpre se predviđa (čl. 9) da se poziv odgovarajućim udruženjima , odnosno stručnjacima zainteresovanim za učešće u konkursnoj komisiji objavljuje istovremeno kad i konkurs. Dalje, Modelom odluke predviđa se da se konkursom upućuje poziv organizacijama i stručnjacima da dostave predloge za članove komisije, odnosno da se samostalno kandiduju za članove komisije sa biografijom (čl. 11). Napominjemo da je i Modelom Odluke predviđeno da se komisija imenuje rešenjem za svaki konkurs posebno (čl. 11). Modelom Odluke je predviđeno da se predlozi podnose najkasnije 15 dana od objavljivanja konkursa, a da pravo na podnošenje predloga imaju organizacije koje su registrovane najmanje tri godine pre objavljivanja konkursa, čija je oblast delovanja u vezi sa konkursom i koja nisu učesnici u konkursu. O uslovima za pojedinačne stručnjake Model odluke nije precizirao uslove ostavljajući samim JLS da se opredele za standarde koji su u konkretnoj situaciji opravdani i odgovarajući. Ipak, u istom članu Modelom je predviđeno da uslovi za izbor predstavnika stručne javnosti treba da budu objavljeni u samom konkursu i da se na osnovu pristiglih predloga oni biraju odlukom predsednika opštine, odnosno gradonačelnika. Model odluke takođe ostavlja mogućnost da predsednik opštine, odnosno gradonačelnik bira lice iz redova istaknutih stručnjaka koji su aktivni na teritoriji JLS ukoliko u određenom roku ne pristignu prijave kandidata, odnosno predlozi udruženja. U ovom drugom slučaju, Model odluke predviđa da izbor za člana komisije treba da bude propraćen saglasnošću stručnjaka.
U prilozima koji su dati u Vodiču za transparentno finansiranje organizacija civilnog društva.PDF nalazi se i Model javnog konkursa za sufinansiranje – finansiranje udruženja koji sadrži i deo koji se odnosi na predstavnike stručne javnosti (Prilog 6 strana 91-92). U delu koji se odnosi na predstavnike stručne javnosti, predloženi su sledeći standardi: visoko obrazovanje, dokaz o posedovanju stručnih rezultata i da imaju određen broj godina radnog iskustva u struci (polje je ostavljeno prazno).
Pojam „radnog iskustva“ prema stavu Vrhovnog kasacionog suda Rev2 212/2015 iz 2015. godine https://vk.sud.rs/sr-lat/rev2-2122015-radno-iskustvo može imati šire i uže značenje, a u konkretnoj situaciji bi se vezivalo za rad na poslovima iz domena struke odnosno stručne spreme. Iako se odluka Vrhovnog kasacionog suda odnosi na zasnivanje radnog odnosa u JLS i ima drugačiji pravni osnov, smatramo da ukazuje na ključne elemente „radnog iskustva u struci“. Prema ovom tumačenju radi se o poslu koji je lice obavljalo nakon sticanje određenog stručnog zvanja, a koji je u skladu sa poslovima iz domena stručne spreme. Ukoliko je u javnom konkursu bio naveden uslov da predstavnik stručne javnosti mora imati najmanje 3 godine radnog iskustva u struci, mišljenja smo da kandidati koji su zasnovali radni odnos za poslove za koje im je potrebno visoko obrazovanje, a koje su obavljali minimum 3 godine mogu biti članovi konkursne komisije. Imajući u vidu da se radi o licu koje obavlja poslove iz novinarske profesije koje mogu obavljati lica različitog obrazovanja, smatramo da bi uslov bio zadovoljen ukoliko je radni odnos zasnovan pre 3 godine.
Takođe, o pojmu „radno iskustvo u struci“ govori i Zakon o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave ("Sl. glasnik RS", br. 21/2016, 113/2017, 95/2018 i 113/2017 - dr. zakon), koji u članu 68a kaže da se pod radnim iskustvom u struci u smislu odredaba ovog zakona podrazumeva radno iskustvo na poslovima u okviru zahtevane vrste i stepena stručne spreme, odnosno obrazovanja koje se zahteva za radno mesto čije poslove službenik obavlja. Iako se odredbe ovog zakona ne primenjuju u konkretnoj situaciji, citirane odredbe mogu poslužiti kao analogija.
Na kraju napominjemo da su i u prilogu koji se odnosi na model javnog konkursa predloženi najviši standardi koji se u svakoj pojedinačnog situaciji objavljivanja konkursa prilagođavaju oblasti za koju se konkurs raspisuje, potrebama i kapacitetima lokalnih samouprava da angažuju predstavnike stručne javnosti.
Da li zaposlenom koji je u toku kalendarskog meseca koristio dane godišnjeg odmora ili bio na bolovanju, može da se isplati prekovremeni rad?
Članom 39. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u jedinicama lokalne samouprave ("Sl. glasnik RS", br. 38/2019 i 55/2020) je propisano da zaposleni koji po pismenom nalogu poslodavca radi duže od punog radnog vremena ima pravo na dodatak za prekovremeni rad u visini od vrednosti sata osnovne plate uvećane za 26%.
Pretpostavljeni je dužan da izda pismeni nalog kojim obaveštava zaposlenog o obavezi da radi prekovremeno, a poslodavac je dužan da izvrši obračun i isplatu dodatka za prekovremeni rad prilikom isplate plate.
Izuzetno, na zahtev zaposlenog, umesto dodatka za prekovremeni rad, zaposlenom se mogu omogućiti slobodni sati u narednom mesecu od meseca u kojem je obavljao prekovremeni rad, tako što za svaki sat prekovremenog rada ostvaruje sat i po vremena slobodno.
Dakle, zaposleni, bilo da je rukovodilac odeljenja ili ne, ima pravo na dodatak za prekovremeni rad, uz ispunjenje gore navedenih uslova. Takođe, ista lica mogu ostvarivati više puta ovo pravo ukoliko po pismenom nalogu poslodavca rade duže od punog radnog vremena uz vođenje računa o ograničenjima koja predviđa Zakona o radu a to su da prekovremeni rad ne može da traje duže od osam časova nedeljno i da zaposleni ne može da radi duže od 12 časova dnevno uključujući i prekovremeni rad (član 53).
Od navednog je svakako izuzet period korišćenja godišnjeg odmora ili bolovanja, s obzirom da se tokom korišćenja godišnjeg odmora ili bolovanja ne ostvaruje rad odnosno ne ostvaruje prekovremeni rad.
Da li o korišćenju usluga socijalne zaštite treba da odluči Centar za socijalni rad (konkretno o pravu na korišćenje usluge narodne kuhinje) u slučaju kada uslugu obezbeđuje jedinica lokalne samouprave?
Članom 119. Zakona o socijalnoj zaštiti („Sl. glasnik RS“, br. 24/2011) propisano je da Centar za socijalni rad odlučuje o ostvarivanju prava korisnika utvrđenih ovim Zakonom i o korišćenju usluga socijalne zaštite koje obezbeđuje Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave i vrši druge poslove utvrđene zakonom i propisima donetim na osnovu zakona. Imajući u vidu da jedinica lokalne samouprave može, na osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti, predvideti i druge vrste materijalne pomoći građanima na svojoj teritoriji, koje nisu eksplicitno navedene u Zakonu, u koje spada i obezbeđivanje obroka u formi narodne kuhinje (član 111. Zakona o socijalnoj zaštiti) nema sumnje da centar za socijalni rad može i treba da odlučuje o priznavanju prava na ovaj vid podrške. Shodno citiranoj zakonskoj odredbi, isporuka obroka putem narodne kuhinje nije usluga socijalne zaštite, već materijalna pomoć u naturi licima u stanju socijalne potrebe o kojoj se stara jedinica lokalne samouprave.
Članom 62. Zakona o socijalnoj zaštiti, Centar za socijalni rad je javna služba koju osniva jedinica lokalne samouprave (član 10. Zakona o socijalnoj zaštiti)). Prema odredbama Zakona o javnim službama (član 6.), Republika, autonomna pokrajina, grad i opština mogu obezbediti obavljanje delatnosti odnosno poslova od javnog interesa iz okvira svojih prava i dužnosti osnivanjem ustanova, odnosno preduzeća ili poveravanjem vršenja tih delatnosti odnosno poslova drugim pravnim i fizičkim licima. Imajući u vidu da je jedinica lokalne samouprave osnivač centra za socijalni rad, primarni poslovi ove ustanove potiču iz okvira prava i dužnosti jedinice lokalne samouprave. Dakle, Centar za socijalni rad vodi postupak za korišćenje svih prava iz oblasti socijalne zaštite a koje su u nadležnosti lokalne samouprave uključujući i usluge socijalne zaštite.
Odredbama člana 122. Zakona o socijalnoj zaštiti, propisano je da Centar za socijalni rad pruža usluge procene i planiranja, a druge usluge socijalne zaštite može pružati samo u okviru svoje posebne organizacione jedinice. Takođe, stručni radnik centra za socijalni rad koji je raspoređen na radno mesto na kom se obavljaju poslovi javnih ovlašćenja ne može u radno vreme da radi na pružanju usluga koje po ovom zakonu obezbeđuje jedinica lokalne samouprave. Kako je već navedeno, priznavanje prava na „narodnu kuhinju“ nije pružanje usluge socijalne zaštite, te ne može nikako biti u koliziji sa članom 122. Naprotiv, ukoliko priznavanje prava na korišćenje „narodne kuhinje“ podrazumeva utvrđivanje potrebe na osnovu prethodno pružene usluge procene i planiranja, onda je neophodno da centar za socijalni rad obavi taj posao.
Podnet je zahtev za ozakonjenje posebnog dela objekta - garaže u kom je izvršena promena namene u stambeni deo objekta. Podnosilac zahteva za predmetnu garažu poseduje list nepokretnosti iz koga se utvrđuje da je upisan na istoj sa privatnom svojinom, na osnovu ugovora o kupoprodaji. Na stambenoj zgradi za kolektivno stanovanje u kojoj se nalazi predmetna garaža, upisani su imaoci prava na posebnim delovima objekta i Opština, sa zajedničkom svojinom i kao držaoci. Zgrada poseduje upotrebnu dozvolu i ista se nalazi na parceli koja je upisana sa javnom svojinom na Opštinu, ali deo zgrade pada i na dve susedne parcele, jednu u javnoj svojini Opštine i drugoj u privatnoj svojini. Podnosilac zahteva je priložio overene saglasnosti za ozakonjenje svih vlasnika posebnih delova zgrade, odnosno stanara. Šta je sve neophodno pribaviti u postupku ozakonjenja u smislu dokaza, odnosno čija je sve saglasnost potrebna i da li je potrebno da Opština da saglasnost za ozakonjenje posebnog dela objekta, imajući u vidu da je upisana kao držalac na samom objektu i sa javnom svojinom na građevinskom zemljištu na kom se nalazi objekat odnosno stambena zgrada za kolektivno stanovanje u kojoj je i garaža koja je predmet ozakonjenja?
Zakonom o planiranju i izgradnji („Sl. glasnik RS“, br. 72/2009, 81/2009 - ispr., 64/2010 - odluka US, 24/2011, 121/2012, 42/2013 - odluka US, 50/2013 - odluka US, 98/2013 - odluka US, 132/2014, 145/2014, 83/2018, 31/2019, 37/2019 - dr. zakon i 9/2020) članom 105. stav 1. propisano je da vlasnik objekta, odnosno posebnog fizičkog dela objekta koji nije upisan kao nosilac prava korišćenja na građevinskom zemljištu na kome je taj objekat, odnosno deo objekta izgrađen, stiče pravo svojine na katastarskoj parceli na kome je taj objekat izgrađen, u cilju uspostavljanja jedinstva nepokretnosti iz člana 106. ovog zakona, zbog čega smo mišljenja da ste u obavezi da tražite saglasnost od svih upisanih imaoca prava na objektu, odnosno posebnim delovima objekta.
Ovakav zaključak može se izvesti i na osnovu odredaba člana 135. stav. 8, istog zakona, kojim je propisano da se za izgradnju ili izvođenje radova na građevinskom zemljištu ili objektu koji je u vlasništvu više lica, kao dokaz o odgovarajućem pravu prilaže i overena saglasnost tih lica.
Takođe, ukazujemo da imajući u vidu da je opština upisana kao držalac na objektu, bez upisanog prava svojine na nekom od posebnih delova objekta da se u tom slučaju ne traži saglasnost opštine za ozakonjenje, već samo saglasnost vlasnika posebnih delova objekta.
Da li objekti upisani u katastru nepokretnosti kao zgrada komunalnih delatnosti ili zgrada vodoprivrede (-magacin, -garaža, -baždarnica, -portirnica, -radionica i sl.) predstavljaju deo komunalne mreže ili nepokretnosti iz člana 20. stav 2. Zakona o javnoj svojini? Da li postoji prepreka da navedeni objekti budu upisani u javnu svojinu JLS, a pritom imajući u vidu da je u katastru nepokretnosti kao imalac prava na navedenim objektima upisano Javno preduzeće čiji je osnivač JLS, kao vrsta prava upisana je svojina, a kao oblik svojine društvena? Da li je dovoljno, u ovom slučaju, u zahtevu za upis javne svojine u korist JLS, koji bi bio upućen katastru nepokretnosti pozvati se na član 72. Zakona o javnoj svojini ili je potrebno pribaviti i potvrdu Agencije za restituciju, ili je potrebno i neko uverenje Javnog preduzeća da navedeni objekti predstavljaju deo komunalne mreže?
Prema odredbama Zakona o javnoj svojini pod komunalnom mrežom se smatra komunalni vod sa pripacima, koji mogu biti podzemni (šahtovi, crpne stanice) i nadzemni.
Kod podnošenja zahteva katastru ne bi bilo suvišno nabaviti izjašnjenje JKP da vaši objekti predstavljaju celinu i deo jedinstvene komunalne mreže.
Iz razloga kompletiranja zahteva moguće da će tražiti potvrdu Agencije za restituciju tako da se i ona pribavlja u određenom roku, jer može da se desi da u izjašnjenju JKP ne stoji jasno da se takvi objekti smatraju delom komunalne mreže, posebno ako su izdvojeni i imaju neku drugu namenu.
Ukoliko se ispostavi da su objekti deo komunalne mreže, putem nadležnog pravobranioca podnosi se zahtev nadležnoj SKN za upis prava svojine lokalne samouprave saglasno članu 77a Zakona o javnoj svojini.