Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjeDa li JLS ima zakonsko ovlašćenje da za obavljanje poslova turističke organizacije (umesno osnivanja turističke organizacije) osnuje privredno društvo za obavljanje tih poslova?
JLS ne može da osniva pravno lice koje nije turisticka organizacija, vec ako ne osniva turisticku organizaciju onda može da poveri to nekoj vec osnovanoj sluzbi, privrednom društvu odnosno pravnom licu koje se bavi tim poslovima.
Koliki je iznos takse za ozakonjenje poslovnog prostora od 120 metara kvadratnih u stambeno-poslovnoj zgradi koja se ozakonjuje na osnovu člana 34. stav 10. Zakona o ozakonjenju, taksa za ozakonjenje se utvrđuje na osnovu člana 34. stav 13?
Članom 33. Zakona o ozakonjenju objekata (“Sl. glasnik RS”, br. 96/2015, 83/2018 i 81/2020 - odluka US) utvrđeno je da se za sve objekte u postupku ozakonjenja plaća taksa za ozakonjenje, pre izdavanja rešenja o ozakonjenju.
Član 34. st. 10. istog Zakona propisuje da kada je predmet ozakonjenja stambena ili stambeno poslovna zgrada koja se sastoji od više posebnih fizičkih delova (stanova, poslovnog prostora, garaža i dr.) za koju se ne može utvrditi investitor, ali postoje podneti zahtevi za ozakonjenje posebnih delova u skladu sa ovim zakonom, nadležni organ donosi rešenje o ozakonjenju stambene zgrade, koje obavezno sadrži specifikaciju svih posebnih delova zgrade. Za ovaj slučaj, u istom članu (stav 13) je propisano da se taksa za ozakonjenje ne plaća za zgradu, već se određuje i naplaćuje prilikom ozakonjenja svakog posebnog dela zgrade.
U članu 33. stav 8. utvrđeno je da se za komercijalne objekte do 500 m2 plaća taksa za ozakonjenje u iznosu od 250.000 dinara.
Vezano za konkretno pitanje, mišljenja smo da ukoliko nadležni organ Opštinske uprave donosi rešenje o ozakonjenju stambeno poslovnog objekta koji se sastoji od više posebnih delova, a čiji je investitor nepoznat, može primeniti odredbe člana 34. stav 10. i stav 13., a da će prilikom donošenja rešenja o ozakonjenju svakog od posebnih delova utvrditi iznos visine takse u skladu sa Zakonom, a u zavisnosti od površine i namene svakog posebnog dela.
Da li i kako Opština može da preda zahtev Katastru radi prenosa prava svojine na strano privredno lice i Opštinu, srazmerno udelima u kapitalu likvidiranog društva, imajući u vidu ograničenja za strana pravna lica koje Zakon propisuje u pogledu sticanja prava svojine na nekretninama?
Prema članu 548. stav 1. Zakona o privrednim društvima („Sl. glasnik RS“, br. 36/2011, 99/2011, 83/2014 - dr. Zakon, 5/2015, 44/2018, 95/2018, 91/2019 i 109/2021), u slučaju prinudne likvidacije, imovina likvidiranog društva prelazi na njegove članove u srazmeri sa njihovim udelima u kapitalu društva, a u slučaju ortačkog društva koje nema kapital raspodeljuje se na jednake delove između ortaka. To znači da članovi postaju vlasnici nepokretnosti po samom zakonu, vanknjižno, bez obzira na upisane podatke u katastru nepokretnosti.
Razume se, stanje u katastru treba upodobiti stvarnom stanju i treba upisati nove vlasnike – članove privrednog društva koje je brisano u postupku prinudne likvidacije na nepokretnostima koje su pripadale tom društvu. Činjenice koje su bitne za uknjižbu prava svojine dokazuju se izvodom iz APR-a. Potrebno je od APR-a pribaviti izvod/potvrdu u skladu sa članom 36. Zakona o postupku registracije u Agenciji za privredne registre („Sl. glasnik RS“, br. 99/2011, 83/2014, 31/2019 i 105/2021). Iz izvoda/potvrde treba biti vidljivo da je određeno društvo prestalo da postoji u postupku prinudne likvidacije, određenog dana, i da su mu članovi bili određeni subjekti (ovde opština i strano privredno društvo), kao i veličinu njihovih udela u tom društvu (procentualno), osim ako je reč o ortačkom društvu (što, verovatno, nije). To je isprava koja za službu za katastar nepokretnosti dokazuje da su se stekli uslovi predviđeni zakonom za prenos prava svojine i da je do prenosa svojine došlo po samom zakonu.
Okolnost da je jedan od članova strano pravno lice nije smetnja da ono stekne udeo u svojini (susvojini) na nepokretnosti koja je pripadala likvidiranom društvu. Strano privredno društvo smatra se stranim ulagačem u smislu odredaba Zakona o ulaganjima („Sl. glasnik RS“, br. 89/2015 i 95/2018). Prema članu 7. stav 1. tog zakona, ulagač koji je strano pravno ili fizičko lice u pogledu svog ulaganja u svemu uživa jednak položaj i ima ista prava i obaveze kao i domaći ulagači, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije uređeno. Pravo da članu društva (ulagaču) pripadne imovina likvidiranog društva je pravo koje proističe iz ulaganja, a ne iz nekog komercijalnog ugovora ili drugog pravnog posla. Ni u tom, ni u nekom drugom zakonu nije predviđeno da strano lice koje je član likvidiranog privrednog društva nema pravo da sekne imovinu društva nakon njegove likvidacije. Iz toga proizlazi da i strano pravno (i fizičko) lice postaje vlasnik imovine privrednog društva koje je prestalo u postupku prinudne likvidacije po samom zakonu, i ima pravo da se upiše kao vlasnik (suvlasnik) nepokretnosti koje su pripadale likvidiranom privrednom društvu.
Da li se poreskom obvezniku porez može utvrditi retroaktivno 5 godina u skladu sa zakonom do trenutka kada je bio vlasnik nepokretnosti?
Odredbama člana 114. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, uređuju se zastarelost prava na utvrđivanje i naplatu poreza i sporednih poreskih davanja. Pravo poreskog organa na utvrđivanje i naplatu poreza i sporednih poreskih davanja zastareva za pet godina od dana kada je zastarelost počela da teče. Članom 114a pravo poreskog obveznika na povraćaj, poreski kredit, refakciju i refundaciju, kao i namirenje dospelih obaveza putem preknjižavanja poreza i povraćaj sporednih poreskih davanja zastareva za pet godina od dana kada je zastarelost počela da teče.
Zastarelost prava na povraćaj, poreski kredit, refakciju i refundaciju, kao i namirenje dospelih obaveza putem preknjižavanja poreza i povraćaj sporednih poreskih davanja počinje da teče od prvog dana naredne godine od godine u kojoj je poreski obveznik stekao pravo na povraćaj, poreski kredit, refakciju i refundaciju, kao i namirenje dospelih obaveza putem preknjižavanja poreza i povraćaj sporednih poreskih davanja.
Shodno navedenom, a u vezi sa odredbama čl.10 i 10a Zakona o porezima na imovinu koji uređuju nastanak i prestanak poreske obaveze imate pravni osnov da poreskom obvezniku utvrdite porez na imovinu od nastanka poreske obaveze pa do otuđenja predmetne nepokretnosti.
Ukoliko je potrebno izvršiti terensku kontrolu u poreskom postupku ko to može da učini?
Prema Zakonu o poreskom postupku I poreskoj administraciji propisano je da se sprovodi poreska kontrola. Pojmovi kancelarijske i terenske kontrole iz zakona su brisani počev od 1. januara 2019. godine (Zakon o izmenama I dopunama ZPPPA objavljen u Službenom glasniku RS broj 30/2018), od kada se koristi pojam poreska kontrola.
Član 123. ZPPPA propisuje da poreska kontrola predstavlja postupak provere i utvrđivanja zakonitosti i pravilnosti ispunjavanja poreske obaveze, kao i postupak provere tačnosti, potpunosti i usklađenosti sa zakonom, odnosno drugim propisima, podataka iskazanih u poreskoj prijavi, poreskom bilansu, računovodstvenim izveštajima i drugim evidencijama poreskog obveznika koji vrši poreski organ, u skladu sa ovim zakonom. Ako se u poreskoj kontroli utvrde nepravilnosti ili propusti u izvršavanju obaveza iz poreskopravnog odnosa, poreskom obvezniku se nalaže da ih otkloni.
Stav 3. ovog člana ZPPPA propisuje da je poreski inspektor službeno lice koje je ovlašćeno da vrši poresku kontrolu na osnovu naloga za poresku kontrolu, odnosno poziva za poresku kontrolu.
Član 124. ZPPPA propisuje da je poreski inspektor dužan da pokaže službenu legitimaciju poreskom obvezniku ukoliko poresku kontrolu vrši na osnovu naloga za poresku kontrolu.
Članom 125. ZPPPA propisano je da se poreska kontrola vrši u poslovnim prostorijama poreskog obveznika, u službenim prostorijama poreskog organa ili na drugom mestu, u zavisnosti od predmeta kontrole.
Prema tome, terensku kontrolu, kao vid poreske kontrole koja se vrši u poslovnim prostorijama poreskog obveznika ili na drugom mestu, može vršiti poreski inspektor na osnovu naloga za kontrolu izdatog u skladu sa ZPPPA.